KOZARSKA DUBICA – Sve što ga okružuje, voćnjak, šuma, njiva, potok, ptice, sunce i nebo, kozarski visoki i dubička ravan, za Milinka Mišu Petrovića iz Demirovca kod Kozarske Dubice je stih, pjesma, poezija. Njegov zavičaj, u čiji zagrljaj se vratio poslije trideset godina provedenih u Švajcarskoj, je najveća inspiracija, sada kao i u djetinjstvu. Prve pjesme objavio je u školskim časopisima. Prve nastupe imao je pred vršnjacima i nastavnicima, u učionicama i na školskim priredbama.
„U to vrijeme, a ja sam rođen 1955. godine, bilo je mnogo časopisa za djecu, a ja sam, počev od osnovne škole, svoje radove slao raznim redakcijama. Bili su to „Kekec“, „Zmaj“, „Vesela sveska“, „Male novine,“ „Neven“. Moja prva nagrada bila je „Zmajeva diploma“ koju i sada čuvam,“ priča Petrović, sa istim pjesničkim nadahnućem, kao prije pola vijeka.
„Moje selo je moja najljepša knjiga koju još nisam do kraja iščitao. Ni prelistao. Nosim je u srcu, u mislima, u sebi, svuda i stalno. Svaka njena stranica je moja pjesnička čitanka,“ riječima Milinko Mišo Petrović slika svoj zavičaj. Festivali poezije u bivšoj Jugoslaviji, i nagrade, otvarali su beskrajne vidike lirike.
„Nastupao sam na mnogim fesativalima, dobio vrijedne nagrade.
Najdraža mi je na literarnom konkursu u Vrbasu 1979. godine. To je bila najveća nagrada za mlade pjesnike, u tadašnjoj Jugoslaviji. Te godine na konkurs je prispjelo 756 radova,“ pominje Petrović pjesničku nagradu koja je, u mnogome odredila njegov literarni put. Gradio ga je i na drugim, u to vrijeme uglednim a za pjesnike važnim festivalima u Subotici, potom Kikindi, „Zmajevim dječijim igrama,“ u Novom Sadu, „Smederevskoj pjesničkoj jeseni“, „Majskim rukovanjima“ u Titogradu, „Struškim večerima poezije“ u Kumanovu, „Goranovom proljeću,“ u Lukovdolu, „Književnim susretima na Kozari“, festivalu poezije „Mitar Trifunović Učo“ u Šamcu… Poeziju je objavljivao u mnogim književnim časopisima. Poseban značaj imali su „Putevi“, „Oko“, „Polja“, „Lica“, „Književne novine“, „Književna riječ“, „Bagdala“, „Gradac“, „Naši dani“, „Mladost“…
Književna nagrada ili objavljena poezija u časopisima, kažer Mišo, za mladog pjesnikla značili su veliki podstrek, ohrabrenje, otvoren put ka izdavačkim kućama. Na pjesničkim susretima i poetskim večerima, upoznavali smo pjesnike iz čitanki i knjiga, iz lektire, osjećali se važnim, živjeli poeziju i brusili svoj literarni jezik.
Petrović objašnjava suštinu objavljene ili nagrađene poezije. A za to je bilo mnogo prilika i mogućnosti. Važan je bio talenat i želja za ulazak u veliki i čarobni svijet liuterature. Podrška, pohvale, ohrabrenje afirmisanih pisaca, za njega i njegovu generaciju pjesnika, značila je mnogo. Mišo pamti književne susrete i zajedničke nastupe sa Ćamilom Sijarićem, Rankom Preradovićem, Velimirom Miloševićem, Mošom Odalovićem, Duškom Trifunovićem, Brankom Ćopićem, Drganom Kolundžijom… Čuva i stare fotografije na kojima su Dragan Studen, Predrag Bjelošević, Ranko Pavlović, Irfan Horozović, Stanko Rakita, Ismet Bekrić, Ranko Risojević…
„Osim časopisa i poetskih festivala, značajni su bili književni susreti, pjesnički karavani, gostovanja u školama, preduzećima, na radnim akcijama. Tu su se pjesnici družili, razgovarali o poeziji, sticali iskustva u pisanju,“ kaže Milinko Mišo Petrović pominjući i književne kritičare, posebnoprofesore Miljka Šindića i Zoricu Turjačanin.
„Oni su podržavali mlade pisce a to je nama mnogo značilo. Svaka njihova riječ za mladog pjesnika je zlatna jabuka, motiv i nepokolebljiva volja, probuđena želja za uspjehom,“ priča ovaj dubički pjesnik. Sada priprema zbirku poezije, izabranih i nagrađenih pjesama, nastalih u dvadesetim godinama ali i mnogo kasnije. Njegov stih je slobodan, misao široka, poruka duboka. Više književnih kritičara uporedilo je Petrovića sa Brankom Miljkovićem, pjesnikom izvan ljudi i svoga vremena, što je za njega, ipak, najveće priznanje.
Demirovac
O svome selu, iz kojeg je davno otišao ali mu se opet vratio, Milinko Mišo Petrović priča sa sjetom.
„Otišao sam 1996. godine, a dolazio nekoliko puta godišnje. Mnogi su otišli, a najviše me žalosti što u školi nema učenika. Demirovac je prepolovljen po broju stanovnika. To se najbolje vidi zimi, po dimnjacima. Ja sam sedma generacija Petrovića na istom ognjištu. Tu se osjećam slobodno, kao ptica…“ Sve što vidim i doživljavam, ovdje je moje, moj život i inspiracija, govori Mišo o svome selu, kao nepresušnom pjesničkom vrelu.
„ Jedino ovdje dišem punim plućima. Radujem se svakom novom danu, i svakoj noći, i suncu i mjesečini. Gdje god sam boravio u svijetu, ili u gradovima, nigdje mjesečinu nisam vidio ni osjetio, kao ovdje.“
Poređenje
Danas se svako zaputio na svoju stranu, zabrinut, namrgođen a da realno ne zna zbog čega, šta ga to opsjeda, upoređuje Mišo Petrović svoj rodni kraj i državu u kojoj je proveo radni vijek.
„U Švajacarskoj nisam sreo ni jednog čovjeka koji ne voli svoju državu i neće da radi. Tamo je politika volonterska djelatnost. Ovdje, svi se bave politikom, od toga dobro žive, ne vole svoju državu i ne vole da rade.“
Nedjeljno jutro
Milinko Mišo Petrović
Budim se više puta
zanesen mjesečevim plavetnilom
ili dodirom najbližih zvijezda.
Dolje u zakazano vrijeme
rijeku prelaze žene
ostavljajući
iza sebe tragove noći.
Mjesec je plovio
kroz otvorene kapije,
sa raznobojnih krovova
širi se šarolika muzika.
Teturajući ulicama
odlaze raznosači mlijeka,
prve jutarnje novine
još neraspakovane.
Ako progovorim
zaustaviću otvaranje neba
i širenje sunčevih zraka,
gdje da kupimo osmjeh
da nam zaviri u dušu i srce.
Cirih 2010. godine
Milan Pilipović