RADIŠKA – Rat, borba puškom, oslobođenje nakon Drugog svjetskog rata i poratna izgradnja, privredni razvoj Gradiške, u čemu je njegov doprinos veoma važan, označili su životni vijek Tanasija Gakovića, stogodišnjaka iz Gradiške. On je istinski graditelj svoga kraja. Učestvovao je u gotovo svim važnim događajima, u različitim ulogama, od ratnika i radnika do rukovodioca.
Tane, kako ga oslovljavaju prijatelji i sugrađani, 10. februara 2025. napuniće 101 godinu i na životnom kalendaru upisati isto toliko zima. Najstariji je stanovnik Doma za stare “Rezidencija Bakić” u gradu na Savi.
U Drugom svjetskom ratu, kao borac Pete kozarske brigade, Tane je vojevao za slobodu, u stroju sa narodnim herojem Josipom Mažarom Šošom, a u miru se borio za izgradnju fabrika, škola, društvenih domova, napredak poljoprivrede, a posebno sporta. Inicirao je izgradnju stadiona Fudbalskog kluba Kozara i predvodio ovaj klub, iz predsjedničke funkcije, do najvećih uspjeha.
NN: Kako ste?
GAKOVIĆ: Morate govoriti malo glasnije. Ne čujem najbolje. To me muči. Volio bih čuti, a ne ide. Dobro sam.
NN: Kakvo je Vaše zdravlje?
GAKOVIĆ: Malo teže hodam, ali sam pokretan, imam štap i to mi je dovoljno. Pomažu mi ovdje, u Domu, ali mogu i samostalno da se krećem.
NN: Šta je Vaš najveći uspjeh, u životu, u poslu?
GAKOVIĆ: Sloboda, to je najvažnije za svakog čovjeka. I danas je svijetu sloboda najpotrebnija.
NN: Kada Vam je bilo najteže?
GAKOVIĆ: Najteže je bilo u vrijeme zemljotresa 1969. godine. Počeli smo izgradnju, napredak, a onda se priroda poremetila i sve to porušila. Morali smo sve iznova.
NN: Čime se ponosite?
GAKOVIĆ: Ponosan sam na FK Kozara. Gradiška je u vrijeme zemljotresa dobijala značajnu pomoć iz cijele Jugoslavije. Mi smo tu situaciju iskoristili. Gradili smo fabrike, kuće, škole, ali i stadion, tribine, teren…
NN: Bili ste predsjednik FK Kozara.
GAKOVIĆ: Jesam. To su bila sretna vremena. Na otvaranju modernog stadiona, 1972. godine (12. avgusta) bilo je 20.000 gledalaca.
NN: Ko je bio protivnik Kozare u prvoj utakmici na novom stadionu? Sjećate li se?
GAKOVIĆ: Da. Sjećam se. Premijernu utakmicu na novom stadionu Kozara je odigrala protiv Lokomotive iz Moskve. To je bila prijateljska utakmica.
NN: Bili ste predsjednik mnogih udruženja, direktor, rukovodilac… Koje funkcije su bile najteže?
GAKOVIĆ: Ko bi se toga više sjetio. Bio sam sve što su drugovi tražili od mene. Najlakše mi je bilo u SUBNOR-u, na kraju, a najopuštenije u Lovačkom udruženju “Prosara”.
NN: Šta biste poručili sadašnjim političarima i rukovodiocima?
GAKOVIĆ: Moje poruke niko ne doživljava ozbiljno. Drugo je vrijeme, ljudi su se promijenili. Ono što je za moju generaciju bilo dobro, danas se drugačije doživljava. Ali, rekao bih da nema države niti mira ako se ljudi međusobno ne poštuju, ako se mrze.
NN: O čemu razmišljate? Djelujete zabrinuto.
GAKOVIĆ: Razmišljam da li će doći Nikola (Kragulj) i Dragan (Šmitran). Rekli su da će doći. Čekam, a njih nema. Ako ih vidite negdje, recite im da dođu. Bili su i juče ovdje kod mene.
NN: Da li ste, zbog bogatog vijeka koji ste poživjeli, ipak srećni?
GAKOVIĆ: Srećan sam, jer je osvanuo još jedan dan, i ja sa njim.
Tako nam je odgovorio Gaković na kraju razgovora. I pozdravili smo se. Ispratio nas je i zahvalio na posjeti.
Stogodišnjaci
Tanasije Gaković je među troje gradiških stogodišnjaka. Treći je po godinama, poslije Đorđa Ostovića (106) iz Laminaca i Jelke Dojčinović (102) iz Donjih Podgradaca.