U pauzi snimanja filma “Ruka pravde”, zbog kog je putovao čak do Argentine, dramski umetnik otkriva kako provodi praznične dane i najavljuje pozorišni festival “Ljubica” u rodnoj Gradiški
Glumac Zlatan Vidović utkao je mnogo ljubavi i rada u posao koji je birao srcem. Iako je mogao da postane i fudbaler, umetnost je prevagnula. Njegov životni put od početka nameće utisak da tu ništa nije bilo slučajno. Nije rođen u Gradiški, gradu u kom je odrastao, već u manastiru kraj Fojnice, gde se njegova majka našla na putu ka Sarajevu.
Filmski početak morao je da dobije i filmski epilog. Bajkovitoj svakodnevici ovog dramskog umetnika danas doprinose brojni poslovni izazovi koje ređa punih 20 godina. Značajan jubilej, ali i predstojeći pozorišni festival “Ljubica”, koji organizuje kao direktor Gradskog pozorišta Gradiška, povod su za praznični razgovor.
Čini se da će festival postati tradicija?
– To je prvi festival u Republici Srpskoj na kom okupljamo sva tamošnja profesionalna pozorišta. Kad sam došao na mesto direktora pozorišta, uz pomoć gradske uprave i ministarstva prosvete i kulture uspeli smo da realizujemo tu ideju. Lepo je da se na kraju pozorišne sezone vidi šta je ko napravio. Uvek uključimo i studente akademije u Banjaluci kroz razne radionice i masterklasove, a posle svake predstave slušamo žive svirke i koncerte. Gradiška će od 17. do 23. maja živeti pozorište i svoju kulturnu renesansu.
Glumci su posebno vezani za pozorište?
– Još od akademije se spremamo za pozorište. Počeo sam da igram predstave već na drugoj godini akademije, ono mi je i prva ljubav i prva kuća. To je najzahtevniji medij za glumačko izražavanje i najbolji trening za glumca.
Bili ste veoma mladi kada ste učestvovali u osnivanju Gradskog pozorišta u Gradiški. Da li je te 2007. to izgledalo kao stvar ambicije ili igre?
– Inicijativa je krenula na predlog pokojnog kolege Draška Vidovića. Tada se zvalo Grad pozorište i bilo je udruženje građana, a potom je dobilo status javne ustanove. Nastavili smo Draškovu misiju i pokušavamo da Gradišku približimo pozorišnoj sceni u regionu. Gostovali smo u Beču, planiramo Kopar i razne koprodukcije.
Da li je teško biti na čelu kulturne ustanove?
– Ima to svojih prednosti i mana. Teško je jer je kultura uvek u zapećku, poslednja na platnom spisku, mrvice koje ostanu prospu se kulturi, što je pogrešan put. I Čerčil je za vreme Drugog svetskog rata, kada su mu predlagali da sredstva za kulturu preusmeri u ministarstvo odbrane, rekao: “Ako nemamo kulturu, šta ćemo da branimo.” Nismo svesni da je kultura identitet jednog naroda. I mi smo poznati po svojim glumcima, književnicima…
Bave li se glumci režijom i produkcijom da bi sami sebi pomogli?
– Glumac sublimira sve te umetnosti. Kad radi ulogu, mora da bude svestan i rediteljskog i scenarističkog pristupa. Režirao sam u pozorištu, bavim se i produkcijom. Ne radi to glumac zbog materijalnog statusa, već zato što tako može bolje da se izrazi, da bude potpuniji.
Kako je živeti na tri relacije: Beograd, Gradiška, Banjaluka?
– Teško. Poslednjih pet godina mi je turbulentno. Dugo sam u Narodom pozorištu Republike Srpske, gde i danas igram “Zločin i kaznu”, “Derviša i smrt”… Nije lako putovati i trčati sa seta u pozorište, ali kad podvučem crtu, vredelo je. Ne postoje prečice u bilo kom poslu. Do rezultata se mora doći teškim, napornim putem.
Za glumu treba mnogo energije?
– Bez energije ne možeš da budeš ništa. Ni čovek. Energija je presudna, kao i ljubav. Na stranu materijalne stvari, ljubav je ta koja određuje čoveka koliko će da uspe. Ona je glavni pokretač bez kog ne može ni da se ustane ujutro.
Da li je prednost biti regionalni glumac?
– Ja sam jednostavno glumac. Besmisleno je što postoje granice među ljudima koji govore isti jezik, imaju iste običaje i komšije su. Ne volim da se određujem kao srpski ili kao bosanskohercegovački glumac. Postoje samo dve vrste glumaca – dobri i loši. Kao i ljudi. Sve ostale podele su lažne, kako je rekao jedan naš pisac.
Kako ste prepoznali da je ovo posao za vas?
– Uvek sam hteo da se bavim profesijama koje su bliske glumi, bilo da je to film, pozorište, muzika, književnost. Iz literature crpim energiju i inspiraciju. Od ranog detinjstva sam se hvatao gitare i knjiga, filmova i očigledno je to bilo predodređeno. Tu je i sport kao moja druga velika ljubav. Te dve grane su se sukobljavale da bi se ispostavilo da je ova prema umetnosti imala jači rast i koren.
I za fudbalere kažu da moraju da imaju poseban dar?
– Za glumca je, kao i za fudbalera, bitan periferni vid. Moraš da gledaš sa strane i maltene iza sebe, koliko god to zvučalo metafizički. Veoma je bitno da osećaš kad je partner dobar da mu prepustiš igru, ili on tebi. Sve je to timska igra.
Imate li danas vremena za neku prijateljsku utakmicu?
– Teško je okupiti ljude, više se bavim tenisom.
Da li vas je kao glumca formiralo i to što ste pre akademije radili brojne poslove?
– Glumac mora da izađe u svet. Ne možeš da se baviš umetnošću koja je živa stvar iz nekog konformizma. Odrastao sam u ratno vreme i morao sam svačim da se bavim. Od poljoprivrede na selu s bakom i dekom, prodavao sam ulaznice na stadionima, prodavao maline, radio kao ugostitelj. Družio sam se s raznim ljudima, marginalcima i onim dobrostojećim. Za glumca je važno da se kreće među ljudima i kupi njihovu energiju, jer se tako lakše prave uloge. Danas nam je sve nadohvat ruke, sve se naručuje iz 20 kvadrata, a to nije pravi put za dobru umetnost.
A za dobar život?
– To tek nije.
Vaš je počeo neobično, rođenjem u manastiru. Smatrate li da život nekad bolje režira nego film?
– Parafraziraću Leona Glembaja iz čuvenog Krležinog dela, koji ne veruje u slučajnosti. Zaista, svako od nas dolazi na ovu planetu s nekom svrhom. Ne mogu da kažem da je sve predodređeno jer moramo da se izborimo za to što nam je dato. Sigurno nam je nametnuta neka misija, a na nama je da li ćemo prebroditi prepreke na putu do cilja.
A sreća?
– Treba je imati. Mnogo mi je značilo što sam kao mlad radio sa Egonom Savinom, Mladenom Materićem, rediteljima koji su me formirali. Zatim što sam igrao kraj Pere Kralja, Pere Božovića, Svetlane Bojković, Đuze Stojiljkovića… To je sreća, da delim scenu sa onima kojima sam se kao mali divio, i da delim zanat.
Jeste li upamtiti neku njihovu rečenicu?
– Pokojni reditelj Mladen Materić se bavio teatrom pokreta i mnogo je uticao na mene. Tokom rada na jednoj predstavi objasnio mi je koliko je bitno disanje. Umeo sam da se pogrbim, a on mi je rekao da se stvari osećaju u prsima. Odatle kreće sve. To je centar tela i duše, tu je emocija. To mi je pomoglo i kasnije kao čoveku.
Prošlo je 20 godina od vaše prve role.
– Zahvalan sam što sam imao priliku da radim s velikim rediteljima, divnim kolegama i važnu literaturu, od Selimovića, Andrića, Šekspira, Molijera do Nušića, Sterije… Zahvalan sam na svemu što mi se desilo u karijeri i pokušavam da svojim radom opravdam sve to. Za glumca je najveća potvrda njegovog kvaliteta trajanje.
Vi uspevate. Samo ste od 2020. do danas odigrali tridesetak naslova pred kamerom.
– I na tome sam zahvalan. Lakše mi je kad sam nervozan jer je bolje kad ima posla nego kad nema. Mnogo sam uloga i odbio, ali imao sam sreću da su me zvali za dobre serije i filmove.
Jedan od njih trenutno i snimate. “Ruka pravde” odvela vas je čak do Argentine.
– Snimali smo u Buenos Ajresu i bilo je nesvakidašnje. To je drugi svet, temperamentniji narod, ima mnogo predivnih parkova, sve je u znaku fudbala i dobre hrane. Imaju odličan biftek i dobra vina. Gluma je divan posao jer imaš priliku da upoznaš druge kulture, države i ljude i blagosloven sam što se bavim ovim poslom. Volim da putujem, to čoveka čini bogatijim.
Da li je, zbog prirode posla, muškarcima lakše u glumi?
– Deset puta, i više. Mnogo ljudi ne shvata koliko je teško biti glumac, a pogotovo glumica. U svetskoj literaturi je deset puta manje uloga za žene. Divim se i skidam kapu svim koleginicama. Treba biti obazriv prema njima, inače prema ženama, koje su osetljivije i više izložene lošim stvarima nego muškarci, kojima je inače lakše u ovom svetu.
Možemo li preko veze da saznamo kada će druga sezona “Crne svadbe”?
– I ja jedva čekam. Imao sam sreću da me Nemanja Ćipranić pozove za glavnu mušku ulogu. Bilo je impresivno, iako naporno. Jelena Đokić mi je direktan partner. Scenario je sjajno napisan, a produkciono je serija koja će iskočiti iz sadašnjih okvira.
I “Volju sinovljevu” ćemo gledati kao seriju.
– Taj projekat je veliki kuriozitet. Pored filmova “Nedelja”, “Lihvar” i “Ruka pravde” to je četvrti koji sam radio s Nemanjom Ćeranićem, s kojim je uvek divna saradnja.
Gde vam srce najviše zaigra, kod istorijske ličnosti ili fikcije?
– Zavisi kako je napisana uloga. Vodim se onim što je jednom Džek Nikolson rekao, napravio je uspeh jer je pisao svoje uloge. I ja pokušavam da se bavim više suštinski nego formalno svojim rolama.
Plašite li se prolaznosti?
– Svi se plašimo, ona je neminovna. Zato je bolje da se prepustiš trenutku i uživaš. Volim često sebe da podsetim koliko treba da budem zahvalan na svemu što imam. Pre svega na zdravlju, na dobrim ljudima oko sebe, na porodici i poslu. Uz to podsećanje lakše podnosim prolaznost.
Osim glume i fudbala, šta još volite?
– Da kuvam, sviram, pevam, čitam i gledam filmove. Da organizujem druženja u vikendici u Gradiški.
Kako ćete provesti Uskrs?
– Trudim se da sve praznike proslavim s porodicom. Uskrs je jedan od najradosnijih i sigurno ću ga dočekati s najmilijima. Čovek tokom cele godine radi, pa kada dođe vreme slavlja, mora da iskoristi onako kako mu najviše odgovara da bi napunio baterije za dalji posao. Ja ih punim kod kuće u krugu porodice, pa će tako biti i ovog Uskrsa. Želim svim čitaocima TV Ekrana i Kurira srećan Uskrs!
Izvor: kurir.rs