GRADIŠKA, LAKTAŠI – Za iskopavanje bunara, pogotovo ukoliko je dublji od 10 metara, a u gradiškom kraju postoje bunari duboki i više od 30 metara, potrebna je izuzetna vještina.
Ukoliko su bunari izdašni, a voda dobra, priča o bunardžijama pronosi se generacijama.
Više od 400 bunara iskopao je Miloš Vujmilović iz Aleksandrovca kod Laktaša.
Ovim teškim poslom počeo se baviti prije nekoliko decenija, prvo u svom domaćinstvu, a onda, kod drugih, sasvim slučajno i neplanirano… Jedan pa još jedan bunar do više stotina bunara.
Dugo je tragao za bunardžijom zato što mu je ponestajalo vode u domaćinstvu, a kad je shvatio da neće tako brzo doći na red kod poznatog bunardžije iz susjednog sela, zasukao je rukave i samovoljno počeo da kopa.
Metar po metar, sve dublje i sve hrabrije. Kad je dosegnuo vodu Miloševoj sreći nije bilo kraja. Poslije je nastavio i drugima da kopa bunare, zavolivši ovaj posao, i nadaleko se pročuo kao dobar i sposoban bunardžija.
Đuro Bubulj iz Grbavaca i Dragoljub Berić iz Donjih Podgradaca decenijama su bili najpoznatije bunardžije u Potkozarju. Njih dvojica zajedno su iskopali 500 bunara. I jedan i drugi preminuli su nedavno. Đuro je do svoje 85. godine kopao bunare, i o svakom bunaru i domaćinu zanimljivo je pričao. Iskopali su nekoliko bunara dubokih i po 50 metara, za šta je osim vještine bila neophodna i velika hrabrost. Probijali su se, pričali su nam Đuro i njegov nećak Dragoljub, poznat po nadimku Šarin, kroz kamene stijene koje su minirali različite slojeve zemlje, pijeska i šljunka, samo da bi dosegli podzemne tokove vode.
Milan Protić, bivši radnik na željeznici u Omarskoj i njegov sin Đuro, auto-električar iz Srednje Lamovite, takođe su iskopali nekoliko stotina bunara. Najdublji je imao 27 metara, u domaćinstvu Aleksandra Šljivara, u selu Jazovac blizu Gradiške.
Njih dvojica konstruisala su i napravila mašinu za kopanje bunara koja besprijekorno služi i probija različite slojeve zemlje, gline, kamena, šljunka… Sa Protićima su u ekipi takođe već iskusni radnici, njihove komšije iz istog ili susjednih sela, Zoran Panić iz Lamovite, Željko Keča iz Saničana i Mladenko Mikanović iz Rakelića.
Bunar Save Turjačanina iz Mašića dubok je 42 metra.
Iskopao ga je pred Drugi svjetski rat Petar Dmitrović, u to vrijeme čuveni bunardžija u cijelom Potkozarju i Lijevče polju.
Kopanje i zidanje bunara trajalo je tri mjeseca, a 10 volovskih zaprega dvije nedjelje prevozilo je ciglu iz Gradiške. Bunar je koštao kao najbolje imanje u selu, ali za Jovu Turjačanina nije bilo dileme.
On je htio vodu u svom dvorištu, o tome maštao i uspio u svom naumu.
“U bunar je uzidano 6.000 cigala kojima bi se i sada mogla izgraditi najveća kuća u selu. Veliki trud uložen je u ovaj bunar. U njega je izliveno više znoja nego izvučeno vode”, kazao nam je domaćin Savo Turjačanin, slikovito opisujući veliki trud tokom kopanja i zidanja bunara.
“Teško je i zamisliti koliko zemlje i kamena je ručno, budakom i krampom iskopano i izvučeno na površinu”, pričaju domaćini, koji i sada koriste vodu sa bunara, najdubljeg u cijelom Potkozarju.
Bunar je finansirao Jovo Turjačanin. Htio je da ima vodu i da kantama i drvenim buradima ne ide zapregom do seoskih vrela i potoka.
Ovaj bunar nikad nije presušio, tvrdi Bosa Turjačanin, najstarija u ovoj porodici, gdje se udala prije više od 50 godina. Na nivo vode ne utiču ni velike žege koje su vladale prošlog ljeta. Male su, gotovo zanemarive oscilacije nivoa vode.
“Zid i bunar su kao topovska cijev. Sve stoji na svom mjestu, a vode na pretek. Više ljudi je obećavalo da će ga očistiti. Kad dođu, zavire, pitaju za dubinu i odmah odustanu. Jedino Nenad Trifunović iz Donje Jurkovice smije sići i očistiti bunar”, ispričao nam je Savo Turjačanin.
Na drugom kraju, u Kijevcima, bunar Spomenka Stojnića poznat je po hladnoj vodi. Bunar je iskopan 1976. godine.
Dubok je 16 metara, a iskopao ga je Mirko Vranić iz Cerovljana kojeg je angažovao Spomenkov otac Mile. Bilo je čudno, sjeća se ovaj uzorni domaćin, kada je Vranić odredio brdo kao mjesto gdje ima vode. Svi su se čudili tome, sumnjali, ali se ispostavilo da je u pravu.
“Voda je hladna i pitka, bunar nikada ne presušuje. Sada je manje koristimo jer je izgrađen vodovod. Nekada je ovaj bunar bio mnogo eksploatisan, čak je imao funkciju seoskog frižidera. Sve što je tokom ljeta trebalo sačuvati od vrućine i visokih temperatura – meso, kolače, svakojaku hranu – spuštali smo u bunar, iznad vode”, sjeća se Spomenko svrhe i funkcije svoga bunara.
Priče o bunaru
Postoji mnogo priča za dugog vijeka i burnih događaja koji su se u ovom kraju dogodili. Pored bunara u mašićkom gaju u Drugom svjetskom ratu logorovale su različite vojske. U dvorištu Jove Turjačanina bila je partizanska kuhinja, a onda su došli ustaše i Nijemci, pa zauzeli bunar i avliju.