KOZARSKA DUBICA – Kada je na seoskom sastanku ili zboru građana šezdesetih godina prošlog vijeka starina Ilija Pilipović rekao da bi bilo najbolje da se Donja Slabinja odvoji od tadašnje Bosanske Dubice i pripoji Bosanskoj Kostajnici, nije ni slutio da će to izazvati velike probleme, ali i da će se o njegovom prijedlogu pričati i nekoliko decenija kasnije.
Uz to je, onako usputno, dodao da je tako bilo u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, da je narodu bilo dobro pa ne vidi razlog zašto opet ne bi imali istu teritorijalnu organizaciju.
Neki Dušan Vujanović iz Prijedora, sekretar Okružnog komiteta partije, priča nam Mikailo Popović, koji se toga dobro sjeća, kazao je Iliji da ga sačeka poslije sastanka. Ilija je povjerovao da se njegovo zalaganje, koje uzgred rečeno predstavlja stav većine, dopalo komitetliji pa se ohrabrio za još koju rečenicu, u prilog istoj ideji.
“Druže, da ja tebi još nešto opričam, ‘oćeš li ti mene saslušati”, upita Ilija.
“‘Oću, kako da ne. Izvoli”, odgovori Dušan.
“Druže Dušane, nas iz Slabinje, kada ujutro krenemo u Dubicu, a idemo pješke, sunce neprekidno udara u oči. To nam smeta. Kada završimo poslove, neko u opštini, neko u fabrici, đaci u školi, opet nas na putu do kuće udara sunce. Direktno u oči. Pa ništa ne vidimo, basamo k'o guske u magli. Kada bismo se pripojili Kostajnici, uvijek bismo bili u debeloj hladovini, i tamo i ovamo. A sunce uvijek na pravoj strani”, obrazlagao je Ilija pa sve do detalja iznosio prijedloge i zaključke.
“Na kraju, kada je Dušan, koji je bio važna čivija u Komitetu SK, saslušao Ilijino izlaganje, koje su svi pratili i kriomice odobravali, predloži mu da narednog dana dođe u Dubicu, u opštinu. K'o imaju nešto važno sa njim da se dogovore”, pripovijeda nam Mikailo Popović, potomak čuvenog hajduka Petra Popovića Pecije, pa se i sam, unaprijed, sve jače počinje smijati. Pita da li imamo vremena i strpljenja da saslušamo, jer je, veli, priča dugačka, a polovična ne vrijedi.
“Htio je poslije te diskusije o suncu Ilija još nešto reći. Ali nije uspio. Na njegovu sreću. Dan kasnije, poslije zbora građana, on je na taj Dušanov prijedlog otišao u Dubicu. Govorio je: Ja uđoh unutra, kad ženska otvori tamo neki budžak, pogleda, a ja turi glavu. Šta trebaš, đede, upita. Ja kažem: Tražili me drugovi da dođem, došao da se prijavim. Ona veli, znam, prođi okolo. I ja prođoh. Tamo me, odmah s vrata, dvojica uhvatiše za kragnu, ni lica im nisam vidio, uvukoše u klozet pa opleti po leđima. Ništa ne govore, samo udaraju. Teško sam se puta domog'o i kući utek'o. Nisam ni osjetio da me sunce tuče u oči’, pričao je Ilija nama, a ja sada tebi”, svjedoči Mikailo neuspješnu inicijativu iz šezdesetih o pripajanju, zapravo povratku Slabinje u sastav opštine Kostajnica, što i u sadašnje vrijeme ima zagovornike.
Pero Karan iz Donje Slabinje, odbornik u Skupštini opštine Kozarska Dubica, pojašnjava da je 1960. godine ukinuta opština Kostajnica i dobila status mjesne zajednice koja je pripojena Bosanskom Novom. Pet sela, Čitluk, Strigova, Donja Slabinja, Bačvani i Babinac ušli su u sastav Bosanske Dubice.
U to vrijeme u Slabinji se solidno živjelo. Posjedovali su Zemljoradničku zadrugu, školu osmoljetku punu đaka, prodavnice, autobuske linije, a kasnije i tekstilni pogon. U jednom periodu bilo je više od 200 radnika, što je više od trećine stanovnika.
“U zadruzi se moglo sve prodati i kupiti. Glavna djelatnost sedamdesetih bila je sječa i otkup kestenovih bandera. Imali smo sušaru i pilanu. U školi je bilo 300 učenika. Bilo je života i naroda”, podsjeća Pero Karan, jedan od inicijatora obnove crkve oštećene u zemljotresu prije pet godina. Poslije rata selu Donja Slabinja, šesnaest kilometara od centra Kozarske Dubice prema Knežici, poodavno u svemu slabo ide, smatraju naši sagovornici u ovom velikom selu u kojem je sve manje stanovnika.
“Kao da se uvukao neki vrag u selo i ljude pa sve propada, a niko ne ispravlja”, rekoše Slabinjani, bez mnogo teoretisanja i okolišanja teme. Za vrijeme svakog popisa u desetogodišnjim periodima bilo ih je manje u prosjeku za stotinu. Tako je u Donjoj Slabinji 1971. godine bilo 677 stanovnika, 1981. godine 527, deset godina kasnije 482, a 2013. godine popisano je 268 stanovnika. Kada bi se popis sada organizovao, smatraju ovdje, sasvim sigurno u spisima ne bi bilo više od 200 Slabinjana.
Donja Slabinja je pozamašna knjiga istorije i bogate prošlosti. Ona je vidljiva samo u tragovima. Crkva koja je izgrađena 1900. godine teško je oštećena u zemljotresu 2020. godine. Škola koju su mještani od 1960. do 1964. godine gradili davno je opustjela. U praznim učionicama privremeno je bila tekstilna industrija, ali se ugasila. Sada se tu sastaje narod, većinom na zadušnom ručku poslije sahrana. Zadruga iz 1936. kao i novija iz 1970. godine se urušila. Bivši Crkveni dom, izgrađen 1907. godine, a nakon posljednjeg rata korišten kao seoska prodavnica mješovite robe, izgorio je u velikom požaru. Mermerni spomenik žrtvama fašizma je polomljen kada je na njega, usljed oluje i nevremena, pala stara lipa. Biste narodnih heroja Tomice Španovića i Borka Arsenića u spomen-parku su nestale. Ukradene. Donja Slabinja sada čeka bolje vrijeme, više inicijative i drugačiji odnos mještana, lokalne vlasti i države. Stara slava ovog herojskog sela uveliko se ugasila, a uspomene na davnašnje vrijeme izblijedjele.
Donja Slabinja
Donja Slabinja sastoji se od zaselaka Čapaja, Viškovac, Rakovača, Brankovača, Kondići i Strajići. Ovaj posljednji, prema narodnom vjerovanju, dobio je naziv zato što je mnoge bio strah da tu dolaze ili prolaze. Govorilo se strah je ići pa od toga nastaše Strajići. Najčešća prezimena u Slabinji su Radojičić, Kondić, Popović, Marjanović, Balaban, Karan…
Karanova kuća
Kuća Save Karana, koju je sagradio poslije Prvog svjetskog rata, nakon povratka iz Amerike, i danas je među najljepšim u selu. Ona jedina nije spaljena u Drugom svjetskom ratu. Sava je imao sinove Gojka i Dragoljuba, bez muškog poroda. Sada je ova kuća pusta.
Škola
Škola u Donjoj Slabinji prestala je s radom 2014. godine. A 1986/87. godine ukinut je status osmoljetke.
“Kada sam 1984. godine trebao krenuti u četvrti razred, ostala su tri učenika u jednom razredu. To su Milan Šteković, Božidar Kostadinović i ja. Njih dvojica su školovanje nastavili u Kostajnici, a ja u Dubici. Godine 1991, kada se mnogo naših vratilo iz Hrvatske i Slovenije, škola je opet proradila, ali ne zadugo”, ispričao nam je Pero Karan, koji čuva fotografiju svoga razreda kao školsku uspomenu.
