Kada je iz rodne Kozare raspoređen u seosku školu u Grbavcima, učitelja Dragutina Šmitrana dočekalo je 140 učenika. Bilo je to prije više od četiri decenije. Sada je škola u ovom potkozarskom selu zatvorena. U istom objektu stanuju učitelj sa suprugom Vidom i njegova bivša koleginica Milena Vasiljević. Osim njih, školska vrata, niko ne otvara.
-To je žalosno. Ovo lijepo selo ima sve manje stanovnika. Tu sam radio 34 godine. Prije Grbavaca radio sam u Gornjoj Jurkovici i Cimirotima. Ipak, ovo selo prihvatio sam kao da sam tu rođen. Tu su rođena moja djeca, sin i kćerka, koji su takođe otišli, kao i mnogi drugi Grbavčani – opisuje Šmitran, Grbavce i grbavačku školu kao i problem nataliteta… O selu priča, kao da ispisuje školsku lekciju, pismeni rad kojeg treba da pročitaju njegovi učenici, komšije, omladina…
-Selo je brežuljkasto, sa bezbroj dolina, potoka, šumaraka i voćnjaka, lijepih i modernih kuća. U Grbavcima su izgrađeni putevi, nema blata u selu, kao nekada a postoje i znameniti objekti, škola, crkva… Tu je i spomenik poginulim borcima nekoliko ratova i žrtvama fašizma tokom njemačke i ustaške ofanzive na Kozaru u Drugom svjetskom ratu. U centru Grbavaca, do skora je postojao stari hrast, u crkvenom dvorištu, ispod kojeg se, od vrućine ili nevremena, narod sklanjao, ali ga je oluja oborila – pripovijeda učo Šmitran, kao da iščitava davnašnju školsku zadaćnicu nekog od svojih najboljih učenika. A takvih je bilo mnogo. Mnoge kuće u Grbavcima su prazne, zbog čega i i on žali. Omladina odlazi a stariji se ne vraćaju nego traže svoje mjesto u drugim mjestima i državama, daleko od rodnog kraja.
Učino sjećanje na generacije učenika je svježe a podaci precizni, tačni. Nekada su ovdje, već u jutro, čim Sunce izbije iza kozarskih brda, u kolonama pritizalo mnogo školaraca, od prvog do šestog razreda.
– U Grbavcima je šestorazredna škola osnovana prije nego u Turjaku koji je centar ovog kraja i gdje postoji osmoljetka. Sada, nažalost, često svjedočim o sahranama, na groblju u blizini škole, u centru sela. To je jedino mjesto na koje se Grbavčani vraćaju, iz svijeta, iz drugih gradova… Dešava se da pokojnika seljani i ne poznaju, jer je davno otišao odavde – pripovijeda Šmitran o ljepotama i nedaćama sela kojeg je zavolio u mladosti, mnoge generacije naučio slovima i prvim životnim lekcijama, ukazao na vrijednosti koje treba njegovati.
Bio sam i učitelj i vaspitač, priča nam pored škole u kojoj se odavno ne čuje školsko zvono. Neki, od prvih generacija su već penzioneri ili su sasvim blizu okončanja radnog vijeka.
-Svi moji učenici su mi jednako dragu, i mlađi i stariji. Svi me uvažavaju, poštuju, javljaju se i pozdravljaju. To je moj najveći kapital i dokaz da nisam badava boravio toliko godina u ovom selu – zaključi učitelj Šmitran svoju ispovijest, na naša, sasvim neočekivana pitanja i slučajan susret.
Milan PILIPOVIĆ
