Prota Simo Davidović, 20. maja 1892. godine, objavio je u „Bosanskoj vili“ broj 14. članak o Bosanskoj Gradišci pod naslovom „Gradiška nekad i sad“. U tom članku, on je, pored ostalog napisao:
Prema pripovijedanju moga parohijana Ninka Turudije, starca od 94 godine, bila je Bosanska Gradiška prije 90 godina, vrlo mala i neznatna. Imala je samo 4 srpske, 6 katoličkih i nekoliko turskih kuća. U gradu za koga se ne zna, izvjesno, ko ga je gradio, sjedio je Derviš aga Smajilagić. Njega su poslije, odatle istjerali a došao je takozvani „kul“ od četiri čovjeka koji su upravljali Gradiškom i sudili raji.
Od toga vremena počeli su Gradišku naseljavati, i to većinom Krajišnici. U ono vrijeme, mjesto je bilo gadno i blatno, i teško je bilo u njega doći. Narod je bio drukčiji i bolji. Crkve nije bilo nego je upotrebljavan „čador“, pokretna crkva, pod kojim se služilo i to samo na Vaskrsenije. Sava je u to doba, bila mnogo manja, no od kako parobrodi počeše ovuda prolaziti, od tada voda potkopava i runi obalu, pa čitave njive za kratko vrijeme propadnu. Puteva skoro da i nije bilo, te je promet bio sa velikim teškoćama skopčan. Šuma i lugova bilo je dosta, no ih narod isiječe i Austrijancima isprodava.
Pokraj varoši bio je jedan veliki stari rast, koga je austrijsko topovsko tane probilo, te se kroza'nj vidilo. Turci su narod robili i tlačili ali je svijet opet imao više nego danas.
Tako je bilo nekada, a sada da vidimo kako Gradiška, Berbir zvana, danas izgleda. Mjesto leži u pitomoj ravni pored vode Save, naspram austrijske Stare Gradiške. Ima muhamedanskih, srpskih i katoličkih kuća oko 900 sa 4600 duša. Varoš je na savskoj skeli te je izložena većem prometu, ali uz stransku konkurenciju, mješćani, rekao bih, ne napreduju kako bi trebalo. Radnji trgovinskih ima prilično dosta, među kojima Muhamedanci i Srbi čine prevagu.
Voda, često nabuja i poplavi sela pa i varoš Gradiška, koji je tada izgledao kao pravo malo ostrvo. To je uzrok, te se varoš često nasipa, metar ili dva oko kuće. Zato je u Gradiškoj teško kuću načiniti.
Zamisliti treba koliko cigle u temelj ode, koji se postavlja za tri do četiri aršina duboko u zemlji, na plavnom tlu. Mal’ što ne bi mogao i čitavu kuću načiniti na suvom tlu, koliko ovdje u šanac, u kom se temelj ima postaviti, ode. No, varoš se opet odlikuje sa nekoliko tvrđih zdanja, kao što je kuća gospodina Bože Ljubojevića, kuća Prčića i R. Ilića, stari i novi konak, a sve to će krunisati novo srpsko školsko zdanje, koje se ove godine počelo graditi.
Priredio: Milan Pilipović
