Kada je kucnulo proljeće, Fejzo Mašić, najpoznatiji Rom u gradiškom kraju, prijatelj svima, otišao je. Na romskom groblju u Dubravama, u petak, 21. marta, ispratili su ga mnogi. Porodica Aleksandra Pucara, njegovog komšije, organizovala je Fejzin ispraćaj.
„Fejzo je volio ljude, a najviše majku, sunce i vatru. Pamtim ga i čuvam njegov lik, godinama, iz djetinjstva. Dolazio je kod naše kuće i pomagao, radio. Voljeli smo kada se pojavi na kapiji ili na vratima, kada dođe. Radovali smo se Fejzi jer je on u našu kuću unosio radost,“ kazao je Aleksandar Pucar, Fejzin neformalni staratelj, posljednjih nekoliko godina. A onda se Aci steglo u grlu, i zaćutao je, na trenutak. Mnogima koji su se, na sunčanom proljećnjem danu okupili na vijest da je otišao Fejzo, i došli na sahranu, bilo je teško. Prepričavali su mnoge događaje, njegove dosjetke, anegdote. A bilo ih je za knjigu, možda cijeli roman.
O Fejzi je napisano više novinskih i snimljeno televizijskih reportaža. Prenosimo tekst iz „Politike“, posljednji objavljen za Fejzinog života, mjesec dana prije smrti.
Pucari nisu zaboravili Fejzu
Gradiška – Da je komšija važniji od brata, kako to govori stara narodna poslovica, pokazuje primer iz Lijevče polja. Kada je sedamdesetogodišnji Fejzo Mašić onemoćao i kada više nije mogao da se samostalno brine o sebi, u pomoć je pritekao Aleksandar Pucar, njegov komšija iz Dubarava kod Gradiške, u Republici Srpskoj.
Fejzo je Rom, bez porodice i bliske rodbine, vredan i omiljen u svome mjestu. Aleksandar je Srbin, ugostitelj i meštanin na dobrom glasu.
-Naše prijateljstvo je iznad svega, snažnije od svakog srodstva. Nas ništa ne razdvaja nego nas sve spaja. Fejzi, kada je počeo da oboleva, i kada više nije mogao da zarađuje na dnevnicu, svakodnevno sam slao hranu iz svoje Krčme u Gradišci. Smatrao sam, gde ima za sve, za moju porodicu, za radnike i za goste, ima i za Fejzu, – uveo nas je Pucar u priču o prijateljstvu, koja se na daleko pročula.
-Fejzo ima borački dodatak i nešto socijale, ali to nije ni trideset odsto potreba. Trudim se da on ne bude gladan, da ima lekove, da je uvek obrijan, čist, da ima ugodan krevet i dobar smeštaj, da mu je uvek toplo, – objašnjava svoj odnos prema Fejzi kojeg je upoznao u detinjstvu, jer je često dolazio njegovoj kući, pomagao u Pucarevom domaćinstvu, na njivi, u štali.
-Fejzo je prijateljevao sa mojim dedom Stevom, koji je sa brojnom familijom 1946. godine doselio iz Bosanskog Grahova. Pričali su često razne i zanimljive priče koje su svi slušali. Deda je bio prvoborac, odlikovan Ordenom zasluga za narod, – kaže Aleksandar Pucar vraćajući nas u davnašnje vreme, kad se malo imalo ali srećno živelo, kada su se cenile moralne vrednosti a komšije međusobno uvažavale, poštovale i pomagale.
Uvek je kod nas bilo posla, ali i razumevanja za druge. Imali smo mnogo dece i mnogo zemlje, nastavlja Aleksandar priču o svojim precima i o Fejzi, kojeg nekoliko godina, od kada ga je smestio u Dom u Lamincima, posećuje i brine o njemu.
-Dobičinu Fejzu su voleli i moj otac, majka, svi ukućani. Tako sam ga i ja zavoleo. I moji, supruga i deca, njega poštuju. On je naša porodična, moralna tekovina, – opisuje Aleksandar odnos prema Fejzi koji je, uvek kako kaže, za svakoga imao lepu reč, zanimljivu priču, duhovitu opasku.
-Fejzo je uvek bio tu, kod nas, kada je trebalo pokupiti seno, slamu, poorati njivu, kopati, brati povrće, pomoći u mnogim poslovima. On je, meni, oduvek bio razbibriga, kada se umoran vratim sa posla. Isapričao bi neku šalu, anegdotu, sve nas nasmejao i posle je sve bilo bolje, opuštenije, lakše…“
Po čemu pamtite Acinu porodicu, pitamo Fejzu, koji se i ovaj put, u Domu obradovao poseti komšije i prijatelja.
-Dobra, veoma dobra. Uvek su mi pomagali. Od njih sam dobijao hranu, pasulj, jaja, krompir… Svake godine bio sam gost na njihovoj krsnoj slavi, na Đurđevdanu. I na drugim slavljima. Malo je dana u godini, kada nisam odlazio kod njih. Aco mi je važniji nego brat, to nigde nema. Bez njega bih davno umro. On je moj dobrovoljni staratelj i na tome mu hvala, – odgovara Fejzo kojeg u celom kraju poznaju po nadimku Bajica.
-Mi smo Fejzu od milja nazvali Bajica, zato što je svakoga tako oslovljavao. Drugima je govorio, Bajica, Bajica, i tako on postao Bajica. Po tome nadimku svi ga poznaju, kao Fejzu, ne poznaje ga niko ili manjina, – ispričao nam je Aleksaandar Pucar, u Fejzinom društvu, na klupi ispred doma.
„Svaka njemu čast,“ reče Fejzo, dobričina i šaljivdžija, zahvalan svome komšiji i dobrotvoru. „I kada nisam bio u domu, pomagao mi je. On dođe i kaže, Bajica, imaš li drva za ogrev. Nemam, ne brini, kaže, imaćeš. I doveze mi drva za zimu. Šporet mi propao, izgorio, dimio. Aco mi kupio novi. Nisam imao bicikl, Aco mi kupio.“
Posle posete, svako na svoju stranu, Fejzo u dom, jer je vreme prohladno a sunce varljivo a Aleksandar za svojim poslom. Do narednog dana i nove posete.
Fejzine šale
U Dubravama i okolini prepričavaju mnoge Fejzine anegdote. Kada je bivši direktor obližnje osnovne škole pitao Fejzu, zašto nije išao u školu kada je njegova kuća u školskom dvorištu, odgovorio je:
-Nije bilo potrebe, kroz otvoren prozor čuo sam sve što su na času đacima pričali učitelji i nastavnici.
Lokalni trgovac Jefto Grujić davao je Fejzi robu na veresiju, za marku ili dve, celog meseca. Na kraju, zatražio je dug od 28 marka. Fejzo je doneo polovinu. A gde je ostalo, upitao je Grujić.
-Polako, biće, nisi ni ti meni svu robu dao odjednom, – odgovorio je Mašić.
Milan Pilipović