U Miloševom Brdu, selu na području Gradiške, istorija je ispisala tragične stranice. U svakom ratu, stanovnici ovog sela na obroncima Kozare i Prosare, ostali su bez trećine stanovništva. U posljednjem ratu brojka je smanjena za stotinu. Po popisu iz 1991. godine, ovdje je živjelo nešto više od 400 stanovnika a poslije rata, stotinu manje. Stradanja stanovništva ovog sela kao i cijelog gradiškog kraja, opisao je u svojim knjigama Dragoja Lukić, rođen u Miloševom Brdu. U novije vrijeme migracije pustoše ovo selo. Škola je zatvorena, posljednja generacija ispraćena je prije desetak godina. U školi je, jedino ostala učiteljica Stana Bajić. Ona je ovdje, iz okoline Bosanskog Grahova, na traktorskoj prikolici, doselila u toku rata.
Došla sam ovdje u najteže vrijeme. Sav moj život, kapital, moja imovina i moj svijet stali su u traktorsku prikolicu. Došli smo tu suprug Radomir i naša mala Marija Cvijan, ćerka moga brata kojoj je majka umrla kada je imala tri godine,” pripovijeda učiteljica Stana.
Zavranaje škole, teško joj je palo. Preteško.
“Navikli smo na djecu, na učenike, na njihovu graju, jurnjavu, igre skrivača, ovim dvorištem. Sada je sve nekako zamuklo, zaćutalo, postalo besmisleno… Život je počeo da se gasi u selu odlaskom djece jer kada škola nestane, sve tada kreće nizbrdicom. Taj teški kamen je i na mome srcu,” priča Stana pokazujući mnoge fotografije sa svojim učenicima.
Svaka joj je, veli, draga i posebna, jedinstvena, drugačija… Prevlačeći staračkim prstom preko razbarušenih glava svojih učenika na crno – bijelim fotografijama iz svoga albuma, izgovara bez oklijevanja njihova imena, sklonosti, pokazuje neizmjernu ljubav prema svakome od njih. Škola u Miloševom Brdu izgrađena je 1970. godine a na otvaranju je bio i književnik Branko Ćopić.
Drugi svjetski rat
Ožiljci i tragovi Drugog savjetskog rata, svuda su vidljivi, ponajviše u dušama stanovnika Milođevog Brda. Prije nekoliko godina, oni su održali pomen pored masovne grobnice. O tome je ostao zapis. „Stanovnici potkozarskog sela Miloševo Brdo, organizovali su radnu akciju na uređenju spomen-groblja, na kojem su sahranjene žrtve fašizma tokom Drugog svjetskog rata. Radi se o 111 stanovnika ovog i susjednih sela koje su strijeljale ustaše. Dogodilo se to 27. novembra 1941. godine, u potoku Pisarić. Dva dana ranije oni su opkoljeni i zarobljeni, prilikom sahrane mještanina Jovana Subotića. Nekoliko mještana preživjelo je strijeljanje, svjedočeći godinama nakon rata o ovom zločinu. Među njima su Gligo Ljepojević, Vaso Zrnić, Marko Kević, Dragutin Gončin i Gojko Jaćimović. Akciju uređenja spomen-groblja organizovao je SUBNOR a inicijator je mještanin Željko Lakobrija.
„Očistili smo groblje, popravili put, sanirali nekoliko oronulih grobnica i spomenika, popravili ogradu, zamijenili dotrajale stubove… Groblje je godinama bilo zapušteno. Nadam se da će od sada, ono biti mnogo pristupačnije. Obaveza svih nas, zajedno sa lokalnom zajednicom je da čuvamo i održavamo spomenike. To je naša istorija i svjedočanstvo velikog stradanja – kazao je Lakobrija.“
Rankova lekcija o zavičaju
Svoje selo opisao je Ranko Gligić, pjesnik i nostalgičar. Detaljno i opširno.
„Miloševo Brdo je selo u Bosanskoj Krajini, smješteno na južnim obroncima planine Prosare i nedaleko od istočnih obronaka, poznatije planine Kozare.Po još uvijek prilično živoj priči, selo je nastalo naseljavanjem najvećim dijelom stanovništva iz Hercegovine u drugoj polovini osamnaestog i početkom devetnaestog vijeka. Najveći broj kuća i stanovnika selo je imalo pred početak drugog svjetskog rata. Brežuljci po kojima se selo prostire su pitomi, zasađeni raznim voćem, ranije najviše šljivom, danas plantažnom jabukom i kruškom. Između brežuljaka vijugaju potoci, Pisarić, Lepenica, Šujica, Brankovac, koji u ljetnom periodu, poslije zemljotresa 1969, u glavnom presuše. Ispod brežuljaka, na jugu sela, dolinom vijuga rječica Jablanica koja je na neki način, vodena žila kucavica sela, iako i njezin tok ponekada za vrijeme velikih i dugotrajnih vrućina, presahne na kratko. Sa zapadne strane Miloševo Brdo se graniči sa Sovjakom, sa sjeverne planinom Prosarom, sa istočne Gašnicom i Trebovljanima, a sa južne Donjim Podgradcima, takođe selima koja pripadaju području zajedničkog naziva Potkozarje.
Šira okolina
U široj okolini selo je poznato po tome što je u njemu bila prva crkva brvnara na ovom području koja je postojala sve do 1941 godine, kada su je Ustaše zapalile. Crkva se nalazila u zaseoku Kevići, ispod same planine Prosare.Temelji crkve su poodavno otkopani a brežuljak na kome se crkva nalazila naziva se Crkvište, Crkvina, i postoji ideja da se crkva obnovi.Ispod Crkvišta i danas postoji izvor Svetinja koji je poznat po ljekovitim svojstvima na širem području, čak i u susjednoj Hrvatskoj. Kažu, da su hajduci vodom sa izvora liječili rane zadobivene u okršajima s Turcima. Crkva je sagrađena 1825 godine. Takođe,selo je imalo i osnovnu školu sagrađenu još 1914 godine, obnovljenu 1927 god, zapaljenu 1942 godine i ponovo izgrađenu 1959 godine, srušenu u zemljotresu 1969 god i obnovljenu u vidu montažnog objekta 1971 godine, kao poklon “Večernjih novosti” iz Beograda.Školu je otvorio književnik Branko Ćopić. Ista, montažna, prilično ruinirana zgrada postoji i danas, ali već nekoliko godina bez đaka jer u selu više nema dovoljan broj djece da bi škola mogla postojati.U ovome selu se rodio poznati publicista i književnik Dragoje Lukić, koji je kao dijete prošao kroz veći broj logora u NDH.
Donjani i Gorjani
Geografski, selo se dijeli na Gorjanje i Donjane; Gorjani su dio sela ispod Prosare, dok su Donjani dio uz rječicu Jablanicu. Gorjani su nekada bili naseljeniji dio sela, dok je sada stanje obrnuto. U Gorjanima od nekadašnjih pedesetak domaćinstava sada ima manje od deset. U Donjanima je stanje nešto bolje ali i u tome dijelu sela nema više od 70 domaćinstava i to u glavnom staračkih. U selu živi priča o dva pustošenja; Prvo se dogodilo krajem novembra 1941 godine kada su Ustaše sakupile u jedno predvečerje oko 150 seljana i poubijale, a drugo, početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka, kada je trbuhom za kruhom iz skoro svake kuće otišla bar jedna muška glava na tkzv privremeni rad u inostranstvo. Od tada selo se nije oporavilo,” napisao je Gligić.
Gligića dud
Gligića dud u Miloševom Brdu, teško se može obuhvatiti. Za to je potrebno bar pet stasitih muškaraca. Njegov obim je pet metara i 20 centimetara, precizno je izmjerio Ranko Gligić. Od kada se rascijepio, obim je, sasvim sigurno, još i veći, smatra naš sagovornik elaborirajući o starom dudu, veoma detaljno, na široko i na dugačko. A ima šta da se ispriča. Ovo stablo raste, buja i širi se dva i po vijeka. Bilo je to doba smrtonosne kuge koja je po cijeloj Bosni poharala mnoga naselja pa su ljudi, u strahu od ove smrtonosne zaraze bježali u šume. Zato je zavaladala glas a uslijedili su i ratovi, teška i nestalna vremena.
Kada je Damjan Gligić, Rankov navrdjed a a kurđel Stevana Gligića, najmlađeg među ovom porodičnom lozozom, doselio u Miloševo Brdo, na obroncima Kozare, posadio je dud. Upravo ovaj,oko kojeg su se bratski dijelili i skućavali Damjanovi potomci. Prema istorijskim dokumentima i Rankovom istraživanju, dud je posađen između 1780. i 1810. godine. preciznije nije moguće utvrditi godinu. Dud je i sada živ i rađa. Najveće je stablo u cijelom kraju. Poslije Damjana, u njegovoj hladovini, ispod velike krošnje koja dominira cijelim krajem, ljeta su provodili, od vrućine se skrivali a crnim dudovima se sladili, njegovi potomci Jovan, Stojan, Stevan, Milutin, Nikola i još jedan Stevan.
„Gligići pripadaju plemenu Rovci, iz Crne Gore, nastali od roda Ivanišević u Popovom polju kod Trebinja. Odatle su ovamo doselila tri brata. Jedan se naselio u Slatini kod Laktaša, drugi u Gradišci a treći u Demirovcu kod Kozarske Dubice. Damjan Gligić koji je kratko boravio u Demirovcu, preselio je u Miloševo brdo,“ ispričao nam je Ranko Gligić, peti Damjanov potomak. Stevan je šesti. Njegova porodica je na starom kućištu a Ranko je preko puta.
„Pouzdano se zna da je Damjan došao u proljeće, navodno na bijelom konju, ako je vjerovati porodičnoj legendi. Ovdje je iskrčio šumu, odredio posjed i posadio dud. Do jeseni se već skućio, podigao skrovišete od pruča i blata, zasadio naše porodično stablo, kao i dudovo. Ne zna se da li je doselio samostalno ili je bio oženjen. Postoje neke davnašnje priče da je bio mlad, ni dvadeset ljeta nije imao, i neoženjen,“ ispričao je Ranko Gligić.
Put
Prije tri godine asfaltirana je dionica puta, u dužini 1.550 u mjesnoj zajenici Miloševo Brdo. Asfaltni put mještani su dugo priželjkivali.
Kažu da mnogo značiti mladima, koji su ostali da žive na selu.
“Ova dionica puta uvezuje ovu mjesnu zajednicu sa okolnim mjesnim zajednicama. Rekonstrukcijom puta prema Trebovljanima dužine oko 550 metara ukupno je ove godine rekonstruisano 2.100 metara puta na području Miloševog Brda ukupne vrijednosti 280.000 maraka – istakao je Zoran Adžić, gradfoančelnik Gardiške prilikom svečanog otvaranja puta.
Milan PILIPOVIĆ