Petnaest kilometara od Gradiške je selo Rogolji, među najvećim i najljepšim u Lijevče polju. Prema posljednjem popisu iz 2013. godine ima 670 stanovnika. U periodu između dva svjetska rata, najviše stanovnika u Rogoljima bilo je 1961. godine – 816. Mještani ovog sela, veoma su aktivni na društvenom planu. Najznačajniji pečat u kulturi, tokom posljednje tri decenije ostavilo je Kulturno-umjetničko društvo „Rogolji“ koje je odnjegovalo brojne generacije igrača folklora, muzičara, pjevača, čuvara tradicije i običaja svoga sela. Ostoja Slijepčević, član Kulturno-umetničkog društva iz Rogolja je najpoznatiji seoski svirač narodnih instrumenata. On je majstor na fruli, poželjan na svim seoskim zabavama, priredbama i svetkovinama.
Udruženje žena
Rogoljsko Udruženje žena „Majka“ zaslužno je za mnoge manifestacije na kojima su predstavile specijalitete hrane svoga kraja, pripremljene po recetima majki i baka. U prostorijama škole, priređen je seoski muzej starina, gdje su izloženi predmeti nekada korišteni u ovdašnjim domaćinstvima.
Žene su zaslužne i za uzorne balkone, bašte, vrtove, uređena dvorišta. U akciji izbora naljepšeg kutka koju provodi Komunalno preduzeće „Gradska čistoća“ su Dara Antić i Dobrila Despotović.
Među manifestacijama koje su pronijele dobar glas su „Rogoljska žetva“, sa izložbom poljoprivrednih alatki, lovački i ribolovački skupovi i takmičenja, potom „Kotlićijada“ i „Kobasicijada“. Domaćin Savo Vasiljević, kaže da je cilj “Rogoljske žetve” prikaz starinskog načina kosidbe i vršidbe žita kako bi se to sačuvalo kao dio turističke ponude. Program je prepoznatljiv i po defileu fijalera i konja iz domaćeg uzgoja.
Rakija i žito
U Rogoljima, proizvode i dobru rakiju. Stevo Baštinac, više puta je nagrađen na domaćim i međunarodnim sajmovima. Stevo podsjeća da su, prema pričanju njegovog oca Dragoljuba, Rogoljčani, nakon Drugog svjetskog rata, protiveći se takozvanim seljačkim radnim zardugama i seoskim zajednicama pjevali:
“Drug nam Tito oduzeo žito a drug Veso i žito i meso.”
Bilo je to, veli, pedesetih godina prošlog vijeka kada su u njegovom selu domaćini, nezadovoljni državnom politikom pjevali stihove otpora, ali u narodnom maniru.
Tako je bilo u teška vremena i gladne godine. Malo se imalo, državi mnogo davalo a seljacima kako bude. Zemljište je obrađivano na primitivan način. Krave i volovi vukli su plugove i drljače a ko je imao konje, smatran je velikim gazdom, ispričao nam je Stevo Baštinac. Tih godina, kada je država propagirala savremeniji pristup obradi zemljišta i sjetvi, Rogoljčani su pružali otpor.
“Seljaci nisu prihvatali upotrebu vještačkog đubriva. Da se nebi zamjerili partiji i agitatorima, oni su preuzimali vreće ali su ih kradom bacali u majdane i rupe. Govorili su, zar da ova smrdljiva prašina tjera kukuruz da brže raste i bolje rađa, to nije za povjerovati,” prepričava naš sagovornik državne pokušaje osavremenjavanja poljoprivredne proizvodnje.
Paunovi
Jato od dvadesetak paunova, za advokata Ljupka Marjanovića i njegovu porodicu je dugodišnja ljubav koju međusobno dijele. Ljupko je paunove ali i druge ptice zavolio u djetinjstvu.
Prvo je nabavio golubove, pa grlice, pripitomio više vrsta šumskih ptica, othranio čak i dva jastreba… U početku je maštao o paunovima a sve što je u mašti, o čemu se razmišlja i voli, priča Ljupko, to se najčešće i ostvari. Tako je i kod njega.
„Prvi pokušaji nisu bili uspješni, zato što je veoma teško odgojiti mlade paunove. Moja sestra je, odnekud donijela petoro paunovih jaja, stavili smo ih pod kokošku i, na naše veliko čuđenje i sreću, izleglo se pet paunova. Od tog jata, nastali su svi ovi paunovi koji se šepure u velikom kavezu,“ ispričao nam je Ljupko. Zahvalan je roditeljima, mami Radi i ocu Ratku koji su kod kuće i brinu o njegovim ljepotanima. U šumarku, ispred kuće, na uređenom imanju i u svojevrsnoj botaničkoj bašti, osim paunova su pitome grlice, morske kokoške, golubovi lepezaneri, dijamantski fazani…
Pčele u zidu, med u kući
Prepričava se u Rogoljioma kako su pčele, naselile šuljinu u zidu kuće Aleksandra i Tanje Vučenović. Ova nesvakidašnja zajednica odlično funkcioniše a Aleksandru, čak u spavaću sobu kroz strop kaplje med.
Ovo je dvadeset i osmo proleće od kada nam rojevi pčela redovno ulaze u kuću i tu žive. Između cigli pronašle su prolaz i grade svoju zajednicu u šupljini između starog i novog stropa, stvorenog prilikom dogradnje kuće, pojasnio nam je Vučenović. On kaže da pčele ulaze u kuću gotovo sa svih strana. Tokom dana rojevi su veći i veoma upadljivi a pred veče, kada smo kod njih bili u posjeti, sve je mirnije i manje vidljivo.
-Ovde vlada vjerovanje da su pčele čuvar kuće. I evo, kuća mi miriše na med i pčele, vrijedni smo i zdravi i prati nas sreća. Navikli smo na pčele i obradujemo se svakoj novoj sezoni kada se naša pčelinja zajednica povećava, ispričali sun am Vučenovići, prije nekoliko godina.
Stevan Dukić
Rogoljčani su uredili spomen kuću Stevana Dukića, narodnog heroja po kojem je ovo selo poznato.
Rođen je 16. oktobra 1920 godine. Potiče iz siromašne seljačke porodice. Osnovnu školu je završio u rodnom mestu, a zbog lošeg materijalnog stanja nije mogao da nastavi dalje školovanje, već je morao da traži zaposlenje. Kao šesnaestogodišnji dečak došao je u Beograd, gde se zaposlio u „Beogradskoj tekstilnoj industriji“ na Karaburmi.
.Od 1937. godine bio je aktivan u sindikatu tekstilnih radnika, postao član je član SKOJ-a-a, i jedan od organizatora štrajka tekstilnih radnika decembra 1937. i januara 1938.. godine. Krajem januara 1938. godine primljen je u članstvo Komunističke partije Jugoslavije(KPJ).
Jula 1942. godine uhapšen je na ulici, kada je išao na sastanak. U ustaškom zatvoru je podvrgnut užasnim mučenjima. Ustaše su od njega tražile da otkrije mrežu partijskih organizacija i udarnih grupa u gradu. Pošto je uporno ćutao i odbijao da govori, ustaše su ga izbole nožem, a zatim ga objesile za rešetke na prozoru njegove ćelije.
Ukazom Josipa Broza Tita od 6. jula 1953. godine, proglašen je za narodnog heroja.
Ulica i osnovna škola na Karaburmi nose ime Stevana Dukića, kao i jedna ulica u Zemunu.
Milan PILIPOVIĆ
