Mašići, moderno selo sa intenzivnom poljoprivredom, nastalo je doseljavanjem stanovnika iz brdskih krajeva. Većina sa Manjače, iz Bosanskog Grahova, Mrkonjić Grada, Čelinca, Sanskog Mosta, okoline Banjaluke, iz Hercegovine i Crne Gore a u novije vrijeme ovdje su novi zavičaj pronašli doseljenici iz obližnjih potkozarskih sela.
Crkva, koja je postala znameniti pravoslavni spomenik sazidana je 1905. godine i posvećena rođenju Presvete Bogorodice. Nedavno je u selu, u naselju Gaj izgrađena i crkva od hrastovih brvana a njen ktitor je mještanin Stevo Stojnić.
Mašići, nekada najveće selo u banjalučkoj regiji, koje je ime dobilo, kako se ovdje vjeruje, po begu Mašiću, ima bogatu istoriju. Poznata je Mašićka buna podignuta 1806. godine koju je, po Karađorđevom nalogu, predvodio knez Milutin Bogdanović.
Karađorđevi ustanici
Bista Đorđu Petroviću Karađorđu otkrivena je u zaseoku Gaj, u potkozarskom selu Mašići gdje je vožd imao važnu ulogu u podizanju čuvene bune protiv Turaka. Karađorđe je namjeravao da pobuni Bosansku krajinu i stupi u kontakt sa francuskim generalom Marmonom, koji je u to vrijeme zauzeo susjednu Vojnu krajinu. Međutim, Karađorđevi jataci nisu bili sposobni za ovaj poduhvat zato što je narod bio veoma siromašan i bez oružja. Izuzetak su bili Mašići, zbog boljeg materijalnog položaja od okoline. Kozara je pružala pogodno utočište za skrivanje a Sava za prebjeg u Austriju u slučaju neuspjeha. Bista koju je uradio vajar Mladen Stajčić, trajno svjedoči o tim događajima ali i svijetlim stranicama istorije Mašića, odlučnosti njegovih stanovnika da čuvaju uspomenu na to vrijeme. U centru sela su spomenici, svjedoci borbe za slobodu u posljednjem vijeku, imena i fotografije boraca i žrtava.
Putevi
U knjizi „Bosanska Gradiška 1788. – 1878.“ pominju se i Mašići, kao anseljeno mjesto u Lijevču.
„Mašića put je uglavnom ravnicom vodio do sela Vilusa u podnožju Кozare; imalo je 35 kuća. Poslije dva i po sata hoda stizalo se do Romanovaca, sela sa 27 kuća, a potom, za tri četvrtine sata hoda i do Mahovljana, sela sa 17 kuća. Dalje je put vodio do Ivanjske, sela od 28 kuća, udaljene od Mahovljana sat i po hoda. I u njoj se nalazio čardak koji je bio vlasništvo nekog banjalučkog age. Tu se završavalo Lijevče.“
Škola
Ni ratovi, razaranja, migracije, raseljavanje stanovništva, nisu poremetili rad seoske škole u Mašićima, najvećem selu u Lijevče polju, gdje nastavu pohađa 26 mališana iz ovog i susjednih sela. Školsko zvono ovdje se oglašava približno jedan vijek, za razliku od većine naselja ovog kraja, gdje su škole zatvorene, objekti oronuli, dvorišta zarasla u korov i šiblje.
U Mašićima, selu koje se ravnomjerno prostire lijevčanskom ravnicom i potkozarskim brežuljcima, kraju bogate istorije, duge narodne vrijednih stanovnika i učenih generacija, škola je izgrađena 1928. godine. Inicijator izgradnje škole, 1925. godine bio je mještanin Jovo Raković a parcelu za školsku zgradu, na traženje Odbora za gradnju, poklonila je Parohija Srpske pravoslavne crkve. Gradnja je počela u jesen iste godine, uglavnom novcem mještana i uz pomoć Vrbaske banovine. U prvoj generaciji mašićke škole, od prvog do četvrtog razreda, bila su 74 učenika.
Prvi, privremeni učitelj bio je Nikola Nikolić kojeg je, prema navodima profesora Đorđa Mikića u knjizi „Narodna istorija Gradiške“, 23. oktobra 1930. godine naslijedila Desanka Vezilić. Među prvim mašićkim učiteljima, bila je i Obrenka Šarić, koja je poslije dekretom premještena u Dubrave-Kolonu. Naredne generacije, osim pomenutih učitelja, u svijet obrazovanja i pismenosti mašićke đake uvodili su učitelji Obrenka Zorić, Branko Matavulj, Petar Jovičić, Danilo Ribarić.
Drugi svjetski rat
Drugi svjetski rat imao je tragične posljedice po ovo selo i njegovu školu. U logorima NDH-a likvidiran je 31 mališan do 14 godina, cijela jedna generacija đaka je nestala u plamenu okupacije i rata. Zapaljena je i škola (7. januar 1942.) uništene kuće a u Narodnooslobodilačkoj borbi poginulo je 75 boraca iz ovog sela.
Dvije godine poslije oslobođenja, 1947. godine, Mašićani su obnovili školu a prvi poslijeratni učitelj bila je Olga Malić. U dva odjeljenja prvog razreda, upisna su 153 učenika. Oni su, za jednu školsku godinu završili dva razreda. Učiteljica Malić organizovala je i tečaj za opismenjavanje odraslih kojeg je završilo 40 polaznika.
Tek 1960. godine izrađena je sadašnja školska zgrada, sa dvije učionice i zbornicom te stanom za učitelja. U školskom ljetopisu piše da je mještanima pomoglo preduzeće „Jelšingrad“ iz Banjaluke. U to vrijeme, u Mašićima je bilo 315 kuća sa više od hiljadu stanovnika a 1965. godine 323 kuće sa 1145 stanovnika. Broj učenika dostigao je 128, što je nekoliko puta više nego sada. Prema navodima Danila Karapetrovića u monografiji o Mašićima, u školi je šezdesetih godina prošlog vijeka postojala kuhinja, gdje su pripremani hljeb i mliječni proizvodi za đake. Školski odbor je tada rješavao značajna pitanja iz života i rada škole, nabavku ogreva, rad kuhinje, opremanje učionica, uređenje školskog vrta, izgradnju ograde… U posjedu škole bilo je deset dunuma, sa dvorištem, vrtom, njivom i cvijetnjakom.
Učitelji su, osim nastave, imali brojne društvene obaveze u selu. Angažovani su na opismenjavanju stanovništva, prosvjećivanju ženske omladine, predavanjima iz oblasti opštenaodne odbrane, organizovanju radnih akcija. U sadašanjoj školskoj zgradi smjenjivali su se učitelji Mira Makić, Leva i Jovo Kubatka, Koviljka i Radojko Joksimović, Vlado Jakovljević, Milivoj Dujaković, Kosara i Dušan Pešić, Zdravka Đunić, Mara Todorović…
Monografija
Društvo književnika iz Gradiške objavilo je monografiju o Mašićama, jednom od najvećih sela u Lijevče polju, poznatom po burnim istorijskim događajima, značajnim ličnostima, spomenicima kulture, prirodnim ljepotama i vrijednim domaćinima. Autori ove publikacije su mještanin Stevo Stojnić, istaknuti dobrotvor i Danilo Karapetrović, književnik i pisac iz susjednog sela Jurkovica.
Majstori
Mašićani su na daleko poznati po zidarima i graditeljima. Svejdoče o tome mnoge građevine ali i majstori Dobrnjci. U Mašićima postoje legende koje narod čuva i prepričava, kao što je Vučiji skok na Gaju. Bunar Save Turjačanina u Mašićima kod Nove Topole, dubok je 42 metra, a izgrađen je 1934. godine. Nikada nije presušio, tvrdi Savo.
Iskopao ga je Petar Dmitrović, u to vrijeme čuveni bunardžija u cijelom Potkozarju i Lijevče polju.
Mašićani uzgajaju i rijetke vrste životinja, odani su poljoprivredi, proizvodnji povrća ali takođe sade ukrasno bilje, kako bi njihova dvorišta i okućnice izgledali što ljepše. Mašićani su takođe zaljubljenici u sport a njihova perjanica je Fudbalski klub „Borac“.
Milan Pilipović
