Se­lo u Pot­ko­zar­ju je ure­đe­no, me­šta­ni ne že­le da se bru­ka­ju pred va­žnim go­sti­ma kao što su pred­sed­nik Vu­čić, pa­tri­jarh Por­fi­ri­je ili ma­đar­ski pre­mi­jer Or­ban
Spe­ci­jal­no za „Po­li­ti­ku”
Lak­ta­ši – Ba­kin­ci su naj­po­zna­ti­je i naj­če­šće po­mi­nja­no se­lo u Srp­skoj, BiH i re­gi­o­nu. Za­slu­ge za to ima Mi­lo­rad Do­dik, pred­sed­nik Re­pu­bli­ke Srp­ske, ko­ji se pre tri­de­se­tak go­di­na do­se­lio u Ba­kin­ce. Ovo lak­ta­ško se­lo sa 502 sta­nov­ni­ka, ko­li­ko je utvr­đe­no po­sled­njim po­pi­som 2013. go­di­ne, ve­ćim de­lom pri­pa­da Pot­ko­zar­ju. U po­sled­njem ve­ku, broj sta­nov­ni­ka dra­stič­no se sma­njio za­to što su mno­gi Ba­kin­ča­ni stra­da­li u ra­to­vi­ma i lo­go­ri­ma, od oku­pa­tor­ske či­zme. O to­me sve­do­če spo­me­ni­ci sa pe­to­kra­kom i pra­vo­slav­nim kr­stom u za­jed­nič­kom me­mo­ri­ja­lu, u cen­tru se­la. Fa­ši­sti su u to­ku Dru­gog svet­skog ra­ta, pi­še na jed­noj od mer­mer­nih plo­ča, ubi­li 75 ro­do­lju­ba, me­đu ko­ji­ma i 33 de­te­ta. Na dru­gom spo­me­ni­ku is­pi­sa­na su ime­na 95 po­gi­nu­lih bo­ra­ca NOR-a. U ra­tu 1991–1995. go­di­ne u te­me­lje Re­pu­bli­ke Srp­ske ži­vo­te je ugra­di­lo osam Ba­kin­ča­na, či­ja ime­na su ukle­sa­na na spo­me­ni­ku.
Ove žr­tve u raz­li­či­tim vre­me­ni­ma, njih ukup­no 178, ko­je či­ne vi­še od tre­ći­ne bro­ja da­na­šnjeg sta­nov­ni­štva, me­šta­ni če­sto po­mi­nju. Na tra­gič­nu pro­šlost ovog se­la, u mno­gim pri­li­ka­ma, pod­se­ća i naj­po­zna­ti­ji Ba­kin­ča­nin Mi­lo­rad Do­dik. Mno­go je do­pri­neo, ka­žu nje­go­ve kom­ši­je, da se­lo oži­vi, raz­vi­ja se, da mla­di osta­ju i gra­de bo­lju bu­duć­nost, a isto­vre­me­no da ne za­bo­ra­vlja­ju isto­ri­ju svo­jih pre­da­ka. Go­ran Kovačević, član Sa­ve­ta me­sne za­jed­ni­ce i ak­ti­vi­sta u fol­klor­noj sek­ci­ji KUD „Slav­ko Man­dić”, ko­je oku­plja pe­de­se­tak ma­li­ša­na, sma­tra da se ži­vot u Ba­kin­ci­ma na­kon do­la­ska Mi­lo­ra­da Do­di­ka bit­no pro­me­nio.
„Iz­gra­đe­ni su pu­te­vi, glav­ni i spo­red­ni. Ob­no­vlje­ni su dru­štve­ni objek­ti, se­lo je lep­še i ured­ni­je ne­go ne­ka­da. On je uti­cao na kom­ši­je, da se me­nja­ju u po­zi­tiv­nom smi­slu. Ne­ka­da za­pu­šte­no se­lo, gde su pu­te­vi bi­li u bla­tu, sa­da je mo­der­no i le­po,” pri­ča Kovačević.
On ka­že da sva­ko, če­šće ne­go pre, ure­đu­je svo­ja dvo­ri­šta i oko­li­nu. Ni­ko ne mo­že se­bi do­zvo­li­ti, na­sta­vlja Kovačević, da su tr­nje ili ne­po­ko­še­na tra­va is­pred ku­će, dok Vik­tor Or­ban, pred­sed­nik Ma­đar­ske, pro­la­zi se­lom. To­me u pri­log ide i či­nje­ni­ca da je ze­mlji­šte u Ba­kin­ci­ma, na­ro­či­to pla­ce­vi za vi­ken­di­ce, po­sku­pe­lo de­set pu­ta.
Pred­sed­nik, ka­ko Do­di­ka ov­de svi oslo­vlja­va­ju bez ob­zi­ra na funk­ci­ju, uti­cao je da se sta­nov­ni­štvo za­po­sli, bo­lje ži­vi, uspe­šni­je se or­ga­ni­zu­je…
Ras­pi­ta­li smo se u ka­kvim od­no­si­ma su Do­dik i nje­go­ve kom­ši­je. Si­ni­ša Gvo­zde­rac, Bo­jan Mi­lo­še­vić, Ne­da To­do­ro­vić i Pre­drag Mi­le­kić, da­ju kra­tak, ali po­zi­ti­van od­go­vor.
„U do­brim, kom­šij­skim… Do­dik po­zna­je sva­ko­ga u se­lu, do­la­zi na pro­sla­ve, ve­se­lja, ali i na sa­hra­ne. Po­mo­gao je sva­ko­me, ko god je po­moć od nje­ga za­tra­žio”, ka­žu na­ši sa­go­vor­ni­ci.
Pri­ča­ju nam da je u nji­ho­vo se­lo, pre Do­di­ka, ret­ko do­la­zio i pred­sed­nik ili na­čel­nik Lak­ta­ša, a sa­da su u pri­li­ci da sret­nu naj­po­zna­ti­je lič­no­sti iz re­gi­o­na.
„Bio je na­šem se­lu Vik­tor Or­ban, pred­sed­nik Ma­đar­ske, i Alek­san­dar Vu­čić, pred­sed­nik Sr­bi­je. Do­la­zi­lo je u Ba­kin­ce još mno­go po­zna­tih lič­no­sti, ali njih dvo­ji­ca su naj­po­pu­lar­ni­ji u na­šem se­lu. Vi­de­li smo pa­tri­jar­ha Iri­ne­ja i pa­tri­jar­ha Por­fi­ri­ja. U Ba­kin­ci­ma su vi­še pu­ta bi­li Ce­ca i Mi­ro­slav Ilić”, hva­le se Ba­kin­ča­ni, ne­ka­da po­zna­ti po pro­iz­vod­nji kre­ča, a sa­da pre­te­žno vo­ća­ri i po­ljo­pri­vred­ni­ci, sa sve iz­ra­že­ni­jim tu­ri­stič­kim mo­guć­no­sti­ma.
Za Ba­kin­ce se pre Do­di­ka ni­je zna­lo, tek do obli­žnjih Mi­lje­vi­ća, Ri­je­ča­na i Krneta, a sa­da, ka­že Go­ran Kovačević, za se­lo zna ceo svet. Do­dik u Ba­kin­ci­ma po­se­du­je po­ro­dič­ne i po­slov­ne objek­te. U do­njem de­lu se­la, ki­lo­me­tar od auto-pu­ta Ba­nja­lu­ka–Gra­di­ška, je po­ro­dič­no ima­nje sa je­ze­rom i rib­nja­kom, a u Gor­njim Ba­kin­ci­ma, na ob­ron­ci­ma Kozare je voć­njak i de­sti­le­ri­ja. Naj­vi­še ima šlji­ve. Tu je za­po­sle­no dva­de­se­tak Ba­kin­ča­na, ve­ći­nom naj­bli­žih kom­ši­ja. Me­đu se­zon­ci­ma, ko­ji ra­de u voć­nja­ci­ma, naj­vi­še je sta­nov­ni­ka Ba­ki­na­ca i su­sed­nih se­la.
Ne­ka­da za­pu­šte­ne par­ce­le i opu­ste­la ima­nja Mi­lo­rad Do­dik sa po­ro­di­com ku­pio je od lo­kal­nih sta­nov­ni­ka. Ne­ko­li­ko de­se­ti­na hek­ta­ra, u pod­ne­blju po­volj­nom za vo­ćar­stvo, ure­đe­no je i pri­la­go­đe­no za po­ljo­pri­vred­nu de­lat­nost.
Me­đu po­zna­tim Ba­kin­ča­ni­ma su dr Jo­vo To­do­ro­vić, pro­fe­sor i de­kan Fa­kul­te­ta or­ga­ni­za­ci­o­nih na­u­ka u Be­o­gra­du, biv­ši mi­ni­star pro­sve­te Sr­bi­je, i Ra­de Pi­li­po­vić, va­jar, re­sta­u­ra­tor i je­dan od naj­u­spe­šni­jih svet­skih ma­đi­o­ni­ča­ra, po­znat po umet­nič­kom ime­nu Gri­fo­ni. Ži­vi u Be­o­gra­du.
Pred­sed­nik u aneg­do­ta­ma
Po­sto­ji mno­go aneg­do­ta ko­je se ov­de pre­pri­ča­va­ju. Pred­sed­nik Do­dik je ne­za­o­bi­la­zan ak­ter. „Mno­gi od pred­sed­ni­ka tra­že po­moć, uče­šće u ak­ci­ja­ma, no­šnju za fol­klor­nu gru­pu, ob­no­vu dru­štve­nih obje­ka­ta, iz­grad­nju vo­do­vo­da za­po­sle­nje, zo­vu za ku­ma, pi­ta­ju ko­je­šta. „Je­dan me­šta­nin ko­ji ži­vi od pro­da­je dr­ve­ta po­ža­lio se pred­sed­ni­ku. Ako me na pu­tu pre­sret­ne po­li­ci­ja, mo­gu li re­ći da dr­va vo­zim Bog­di (otac Mi­lo­ra­da Do­di­ka)?”, upi­tao je. Na to se Mi­lo­rad Do­dik na­sme­jao i ša­lji­vo od­go­vo­rio. Mo­že, re­ci šta ho­ćeš”, is­pri­ča­li su nam Ba­kin­ča­ni.
Exit mobile version