Pjesnik Dragan Kolundžija, rođen 1938. godine u selu Gornje Vodičevo kod Novog Grada a umro u Beogradu 2020. godine, godinama je, u aprilu, na Dan oslobođenja Gradiške u Drugom svjetskom ratu, bio gost ovog grada. Nastupao je na književnim manifestacijama i pisao o Kozari. Stihovi Dragana Kolundžije su ispisani na mnogim spomenicima NOB-a, među kojima i u Vrbaškoj.
Prvu zbirku “Zatvorenik u ruži” objavio je 1957. godine, nakon čega je uslijedilo više od 30 pjesničkih izdanja. Dobitnik je više nagrada, između ostalog i Disove nagrade na 34. Disovom proljeću 1997. godine.
Bio je urednik književnosti na Kolarčevom narodnom univerzitetu, a jedno vrijeme radio je kao nastavnik u školama u Francuskoj.
Zajedno s Brankom Miljkovićem, Božidarom Timotijevićem, Milovanom Danojlićem, Petrom Pajićem i drugim pjesnicima, pedesetih godina prošlog vijeka , donio je veliku svježinu na pjesničkoj sceni.
“Kolundžija poeziju nije naučio ni od kakvog pjesnika, već ga je poeziji učila Kozara, djetinjstvo, životinje koje je čuvao, rat”, zabilježio je 1957. godine Branko Miljković. Gornje Vodičevo je lijepo, živopisno selo, u ovoj pitomini blizu varošice Dobrljina, u kojem je ovaj pjesnik rođen, baš onakvo, kakvim ga je opisao Dragan Kolundžija.
Ja sam vezan od mog djetinjstva za ove krajeve, koje sam opjevao, govorio je. Možda će najbolje da se osjeti ta moja duša u jednoj pjesmi, „Balada o zavičaju”, govorio je Kolundžija.
“Sa Bundalskih brda, u tihe večeri jeseni, gledam zavičaj, dušu njegovu. Stazama, kojima sam nekada išao njoj, koračaju anđeli. krovovi u cvjetanju, Ah, mladosti moja, u brazdama. Ovde sam nekada čuvao goveda a dolje niže, pasao je konj, pripet. Lipa preko ljeta mirisala je u cvijetu, kao ljubavne pjesme velikih pjesnika.Gledam Vodičevo, srce njegovo, visoko treperi, treperi. Da nisam otišao u grad, sada bih ovdje krčio nive, i mirno, u sjaju sunca i zvijezda, sačekao dan svoje sahrane.”
Milan Pilipović