Za desetak domaćinstava i duplo više stanovnika sela Orubica, petnaestak kilometara nizvodno od Gradiške, poplava i nije neka rijetkost. Ovdje se ljudi vijekovima bore sa velikom rijekom čiju ćud odlično poznaju.
Dio Orubičana je uz pomoć države davno odložio vesla, ostavio čamce i kapitulirao u borbi sa Savom. Preselili su u bezbjedniji kraj pored Gradiške nazvavši ga Novom Orubicom. Tu su izgradili moderno naselje i crkvicu kao u rodnom mjestu, ne zaboravljajući svoj identitet i rodni kraj.
Manjina Orubičana ostala je na vijekovnim ognjištima, u kućama podignutim na uzvišenjima, na brežuljcima gdje ih ni najveći povodanj ne može potopiti.
Nisam imao hrabrosti ni snage da odem odavde, priča Mile Kozić prevozeći u čamcu nešto kućnih potrepština za sebe i za komšije.
-Mi smo posljednji čuvari svoga sela. Tu su grobovi naših očeva, djedova i pradjedova, njive i šumarci gdje smo čuvali guske, krave, konje… Borimo se sa vodom i drugim nedaćama prepričavajući vrijeme kada je svaka od ovih kuća bila puna čeljadi a utvaji stoke – prisjeća se se Kozić redjajući imena
omšija zarobljenih u kućama kojima je voda došla do praga.
Stoja i Savan Ivaštanin su najudaljeniji a do njih se, kolskim ili plovnim putem, zavisno od godišnjeg doba, mora prevaliti po nekoliko kilometara.
-Ne mogu ni ja više ovdje, umoran sam od Save i poplave. Bivalo je i po nekoliko sušnih godina ali se priroda opet urotila protiv nas.
Ne vredi. Sačekaću da se vrijeme proljepša pa odoh i ja – razočaran je Savan. Njegova žena Stoja ga podržava u tome ali priča da se on uvijek pokoleba u svojoj namjeri da odseli, kao što su to davno učinile prve komšije i rođaci.
-Kada sam se udavala za Savana, nije mi rekao da će mi žaba kreketati pod prozorom a riba plivati po kući. Pobjegla bih odavde ali ne znam plivati niti se smijem voziti u čamcu – veli Stoja, ponavljajući da je u njenom Ribniku mnogo ljepše nego u Orubici.
Nevenka Toroman je u ovo selo na savskoj obali došla iz Kotor Varoši ali ne pomišlja da ostavi kuću i domaćinstvo. Voda je pritjerala sa svih strana, priča njen suprug Jovo, nepokolebljivi borac za zavičaj.
-Ne bih nikuda odavde, nema para i njiva zbog kojih bih otišao. Rođen sam na vodi, živim u čamcu i ne predajem se. Reći ću samo još jednu misao, svoj zavet. Čovjek koji izgubi zavičaj je mrtav čovjek – raportira Jovo Toroman časteći goste šljivovicom a Nevenka ribom.
-Ko nas posjeti u nevolji, taj nam je prijatelj jer se neprijatelj nikada neće toliko žrtvovati da bi došao ovdje – iznosi Toroman svoju teoriju o prijateljstvu.
Starije žene, Savka Lipovac, Ljubica Petrović, Darinka Grabović, Savka Barać, Savka Jelić te Brane Kojić, Teodor Petrović i ostali Orubičani pričaju da su nekada čamcima vozili svatove, putovali na prela kod komšija u Hrvatsku, plovili čak do Bajinaca, Bardače, Doline, Novog Sela…
-Odavno u Orubici nema svadbi nego samo sahrane. Mi smo posljednji čuvari sela. Nekada smo mladence vozili u čamcu kao i ostale svatove a sada ista prevozna sredstva koristimo za sahrane. Ovo je naša tužna ali istinita priča u takozvanom nebranjenom dijelu oko Save kojeg su mnogi napustili – pričaju Orubičani.
Nismo mogli, niti htjeli odavde, kažu, jer nije lako zauvijek zatvoriti kućna vrata, ugasiti ognjište, napustiti groblje i crkvu pa otići .
Zato su odlučili da ostanu nepokolebljivi čuvari svoga sela, u inat svim nedaćama, čak i minimama i minskim poljima iz posljednjeg rata.
(Ova reportaža nastala je 24. marta 2013. godine. Većina naših tadašnjih sagovornika nije u životu ali njihova kazivanja su trajno svjedočanstvo na Orubicu.)
Milan PILIPOVIĆ
