Lju­bo Ba­bić je bio škol­ski drug slav­nog pi­sca, ali žan­dar­mi su do­šli kod nje­ga ka­da je ovaj po­slao uz­ne­mi­ru­ju­ći te­le­gram
Dr­var, Gra­di­ška – U po­dru­mu op­štin­ske zgra­de u Dr­va­ru, gra­di­ću na za­pa­du BiH, u či­jem oslo­bo­đe­nju je uče­stvo­vao to­kom Dru­gog svet­skog ra­ta, Lju­bo Ba­bić, ko­ji je bio pr­vo­bo­rac, već­nik AV­NOJ-a, je­dan od naj­bli­žih Ti­to­vih sa­rad­ni­ka, po­li­ti­čar i di­plo­ma­ta, ro­bi­jao je 1937. go­di­ne zbog Bran­ka Ćo­pi­ća. Sa po­zna­tim pi­scem, od ko­jeg je go­di­nu mla­đi, Ba­bić se dru­žio u Uči­telj­skoj ško­li u Ba­nja­lu­ci. Obo­ji­ca su zbog bun­tov­nih ide­ja iz­ba­če­ni, ali su ško­lo­va­nje za­vr­ši­li u dru­gim me­sti­ma, Lju­bo u Bi­ha­ću, a Bran­ko u Kar­lov­cu.
Ne­ko­li­ko go­di­na pred smrt 2014. go­di­ne u Be­o­gra­du, to­kom če­stih po­se­ta rod­nom se­lu Bre­zik La­min­ci u Li­jev­če po­lju i Gra­di­šci, za či­ji raz­voj i eko­nom­ski na­pre­dak je ve­o­ma za­slu­žan, Ba­bić je is­pri­čao, ka­ko i zbog če­ga je tam­no­vao.
Ro­bi­jao zbog Ćo­pi­će­vih ljubavnih ja­da i ide­a­la
Lju­bo Ba­bić je bio škol­ski drug slav­nog pi­sca, ali žan­dar­mi su do­šli kod nje­ga ka­da je ovaj po­slao uz­ne­mi­ru­ju­ći te­le­gram
Lju­bo Ba­bić (Fo­to/ pri­vat­na ar­hi­va)
Dr­var, Gra­di­ška – U po­dru­mu op­štin­ske zgra­de u Dr­va­ru, gra­di­ću na za­pa­du BiH, u či­jem oslo­bo­đe­nju je uče­stvo­vao to­kom Dru­gog svet­skog ra­ta, Lju­bo Ba­bić, ko­ji je bio pr­vo­bo­rac, već­nik AV­NOJ-a, je­dan od naj­bli­žih Ti­to­vih sa­rad­ni­ka, po­li­ti­čar i di­plo­ma­ta, ro­bi­jao je 1937. go­di­ne zbog Bran­ka Ćo­pi­ća. Sa po­zna­tim pi­scem, od ko­jeg je go­di­nu mla­đi, Ba­bić se dru­žio u Uči­telj­skoj ško­li u Ba­nja­lu­ci. Obo­ji­ca su zbog bun­tov­nih ide­ja iz­ba­če­ni, ali su ško­lo­va­nje za­vr­ši­li u dru­gim me­sti­ma, Lju­bo u Bi­ha­ću, a Bran­ko u Kar­lov­cu.
Ne­ko­li­ko go­di­na pred smrt 2014. go­di­ne u Be­o­gra­du, to­kom če­stih po­se­ta rod­nom se­lu Bre­zik La­min­ci u Li­jev­če po­lju i Gra­di­šci, za či­ji raz­voj i eko­nom­ski na­pre­dak je ve­o­ma za­slu­žan, Ba­bić je is­pri­čao, ka­ko i zbog če­ga je tam­no­vao.
Dodik: Podrivanjem Ustava Republike Srpske ruši se i Ustav BiH, a to…
Ćo­pić je u augu­stu 1937. go­di­ne, iz Be­o­gra­da gde je za­po­čeo stu­di­je na Fi­lo­zof­skom fa­kul­te­tu, do­šao na ne­ko­li­ko da­na, u po­se­tu Ba­bi­ću, svo­me dru­gu iz Uči­telj­ske ško­le. Bio je to nje­gov pr­vi, ali ne­sla­van do­la­zak u Dr­var. Tu je Ba­bić ra­dio u ško­li, bio uči­telj i za krat­ko vre­me ste­kao ve­li­ke sim­pa­ti­je me­đu sta­nov­ni­štvom. Svi su ga po­zna­va­li. I vo­le­li. Uči­telj je imao ve­li­ki auto­ri­tet i ugled. Dok je Lju­bo bio na na­sta­vi, Bran­ko je upo­zna­vao ovo me­sto, ho­dao ka­mo ga oči vo­de, po­seb­no za­di­vljen le­po­tom re­či­ce Unac i pla­ni­ne Oštrelj.
Upra­vo pred do­la­zak u Dr­var, Ćo­pi­ća je za­de­si­la lju­bav­na ne­vo­lja. Osta­vi­la ga je de­voj­ka, ro­dom iz Do­bo­ja, ko­ju je mno­go vo­leo i sa njom, is­pri­čao je Lju­bo, ko­vao ve­li­ke ži­vot­ne pla­no­ve. Te­ško je pri­hva­tio nje­nu od­lu­ku da za­u­vek pre­ki­ne ve­zu, a tu­gu je le­čio upra­vo u Dr­va­ru, po­ve­ra­va­ju­ći se svo­me škol­skom dru­gu. Ba­bić ipak ni­je znao za nje­go­vu na­me­ru, zbog ko­je će do­spe­ti na ro­bi­ju.
„Bran­ko je oti­šao u po­štu i slu­žbe­ni­ku iz­dik­ti­rao te­le­gram de­voj­ci sle­de­ćeg sa­dr­ža­ja, uko­li­ko mi se ne vra­tiš, ubi­ću se. I oti­šao,” ka­zao je Lju­bo.
Dru­štvo u gra­di­škom SUB­NOR-u, gde je re­dov­no na­vra­ćao, pri­li­kom do­la­za­ka u Gra­di­šku, pa­žlji­vo ga je slu­ša­lo. Ka­sni­je je taj do­ga­đaj, Lju­bo op­šir­no opi­sao u knji­zi „Iza­zo­vi, po­sr­ta­nja, su­no­vrat”, ko­ju je, go­di­nu pre nje­go­ve smr­ti ob­ja­vi­lo „Dru­štvo za isti­nu o Na­rod­no­o­slo­bo­di­lač­koj bor­bi i Ju­go­sla­vi­ji”.
Po­štan­ski slu­žbe­nik, po­sle Bran­ko­vog te­le­gra­ma, oba­ve­stio je lo­kal­nu žan­dar­me­ri­ju o dra­ma­tič­noj po­ru­ci, za­bri­nut za sud­bi­nu ne­po­zna­tog mla­di­ća. Da bi pred­u­hi­tri­li na­ja­vlje­no sa­mo­u­bi­stvo zbog ne­uz­vra­će­ne lju­ba­vi, žan­dar­mi su od me­šta­na Dr­va­ra sa­zna­li da je ovaj ne­zna­nac vi­đen u dru­štvu uči­te­lja Ba­bi­ća.
„Ja sam bio na na­sta­vi ka­da su žan­dar­mi do­šli u ško­lu. Od­mah su me o sve­mu upo­zna­li, ras­pi­ti­va­li se za Bran­ka, i po­ve­li me u žan­dar­me­rij­sku sta­ni­cu. Du­go su me o sve­mu is­pi­ti­va­li. Ni­je vre­de­lo mo­je ube­đi­va­nje da je on pe­snik i da ne tre­ba pret­nju shva­ta­ti ta­ko ozbilj­no ni­ti tra­gič­no. Pu­sti­li su me i upo­zo­ri­li da će is­tra­ga bi­ti na­sta­vlje­na”, ka­zao je Ba­bić okru­žen rat­nim dru­go­vi­ma i pri­ja­te­lji­ma iz de­tinj­stva, Ta­na­si­jem Ga­ko­vi­ćem, Mi­lom Stru­ni­ćem, Vi­to­mi­rom Lu­ki­ćem, Goj­kom Šer­bu­lom, Ni­ko­lom Kra­gu­ljem, pe­sni­kom Ne­boj­šom Iva­šta­ni­nom…
Ma­da je Lju­bo, ko­ji je ina­če bio sklon op­šir­nom pri­po­ve­da­nju, go­vo­rio o pred­rat­nom pe­ri­o­du u Kra­ji­ni, a po­seb­no svom uče­šću u par­ti­zan­skim je­di­ni­ca­ma u oslo­bo­đe­nju Dr­va­ra, nje­gov kom­ši­ja iz La­mi­na­ca Ne­boj­ša Iva­šta­nin, pe­snik, po­li­ti­čar i di­plo­ma­ta, in­si­sti­rao je baš na pri­či o Ćo­pi­ću.
„Ja sam Bran­ka pro­na­šao na re­ci Unac, zu­rio je u vo­du, za­mi­šljen, da li zbog de­voj­ke ili je smi­šljao ne­ku pe­smu, to ne znam. Ka­zao sam šta se do­go­di­lo i pred­lo­žio da od­mah po­đe za Ha­ša­ne, ina­če, će­mo obo­ji­ca na­stra­da­ti, za­to što već ima­mo po­li­cij­ski do­si­je u Ba­nja­lu­ci. Ta­ko je i bi­lo, Bran­ko je spa­ko­vao svo­je stva­ri i pe­ške, pre­ko br­da i pla­ni­na, za­pu­tio u rod­no se­lo”, is­pri­čao je Ba­bić.
Ro­bi­jao zbog Ćo­pi­će­vih ljubavnih ja­da i ide­a­la
Lju­bo Ba­bić je bio škol­ski drug slav­nog pi­sca, ali žan­dar­mi su do­šli kod nje­ga ka­da je ovaj po­slao uz­ne­mi­ru­ju­ći te­le­gram
Lju­bo Ba­bić (Fo­to/ pri­vat­na ar­hi­va)
Dr­var, Gra­di­ška – U po­dru­mu op­štin­ske zgra­de u Dr­va­ru, gra­di­ću na za­pa­du BiH, u či­jem oslo­bo­đe­nju je uče­stvo­vao to­kom Dru­gog svet­skog ra­ta, Lju­bo Ba­bić, ko­ji je bio pr­vo­bo­rac, već­nik AV­NOJ-a, je­dan od naj­bli­žih Ti­to­vih sa­rad­ni­ka, po­li­ti­čar i di­plo­ma­ta, ro­bi­jao je 1937. go­di­ne zbog Bran­ka Ćo­pi­ća. Sa po­zna­tim pi­scem, od ko­jeg je go­di­nu mla­đi, Ba­bić se dru­žio u Uči­telj­skoj ško­li u Ba­nja­lu­ci. Obo­ji­ca su zbog bun­tov­nih ide­ja iz­ba­če­ni, ali su ško­lo­va­nje za­vr­ši­li u dru­gim me­sti­ma, Lju­bo u Bi­ha­ću, a Bran­ko u Kar­lov­cu.
Ne­ko­li­ko go­di­na pred smrt 2014. go­di­ne u Be­o­gra­du, to­kom če­stih po­se­ta rod­nom se­lu Bre­zik La­min­ci u Li­jev­če po­lju i Gra­di­šci, za či­ji raz­voj i eko­nom­ski na­pre­dak je ve­o­ma za­slu­žan, Ba­bić je is­pri­čao, ka­ko i zbog če­ga je tam­no­vao.
Dodik: Podrivanjem Ustava Republike Srpske ruši se i Ustav BiH, a to…
Ćo­pić je u augu­stu 1937. go­di­ne, iz Be­o­gra­da gde je za­po­čeo stu­di­je na Fi­lo­zof­skom fa­kul­te­tu, do­šao na ne­ko­li­ko da­na, u po­se­tu Ba­bi­ću, svo­me dru­gu iz Uči­telj­ske ško­le. Bio je to nje­gov pr­vi, ali ne­sla­van do­la­zak u Dr­var. Tu je Ba­bić ra­dio u ško­li, bio uči­telj i za krat­ko vre­me ste­kao ve­li­ke sim­pa­ti­je me­đu sta­nov­ni­štvom. Svi su ga po­zna­va­li. I vo­le­li. Uči­telj je imao ve­li­ki auto­ri­tet i ugled. Dok je Lju­bo bio na na­sta­vi, Bran­ko je upo­zna­vao ovo me­sto, ho­dao ka­mo ga oči vo­de, po­seb­no za­di­vljen le­po­tom re­či­ce Unac i pla­ni­ne Oštrelj.
Upra­vo pred do­la­zak u Dr­var, Ćo­pi­ća je za­de­si­la lju­bav­na ne­vo­lja. Osta­vi­la ga je de­voj­ka, ro­dom iz Do­bo­ja, ko­ju je mno­go vo­leo i sa njom, is­pri­čao je Lju­bo, ko­vao ve­li­ke ži­vot­ne pla­no­ve. Te­ško je pri­hva­tio nje­nu od­lu­ku da za­u­vek pre­ki­ne ve­zu, a tu­gu je le­čio upra­vo u Dr­va­ru, po­ve­ra­va­ju­ći se svo­me škol­skom dru­gu. Ba­bić ipak ni­je znao za nje­go­vu na­me­ru, zbog ko­je će do­spe­ti na ro­bi­ju.
„Bran­ko je oti­šao u po­štu i slu­žbe­ni­ku iz­dik­ti­rao te­le­gram de­voj­ci sle­de­ćeg sa­dr­ža­ja, uko­li­ko mi se ne vra­tiš, ubi­ću se. I oti­šao,” ka­zao je Lju­bo.
Sud BiH: Advokat Dodika predložio izricanje oslobađajuće presude…
Dru­štvo u gra­di­škom SUB­NOR-u, gde je re­dov­no na­vra­ćao, pri­li­kom do­la­za­ka u Gra­di­šku, pa­žlji­vo ga je slu­ša­lo. Ka­sni­je je taj do­ga­đaj, Lju­bo op­šir­no opi­sao u knji­zi „Iza­zo­vi, po­sr­ta­nja, su­no­vrat”, ko­ju je, go­di­nu pre nje­go­ve smr­ti ob­ja­vi­lo „Dru­štvo za isti­nu o Na­rod­no­o­slo­bo­di­lač­koj bor­bi i Ju­go­sla­vi­ji”.
Po­štan­ski slu­žbe­nik, po­sle Bran­ko­vog te­le­gra­ma, oba­ve­stio je lo­kal­nu žan­dar­me­ri­ju o dra­ma­tič­noj po­ru­ci, za­bri­nut za sud­bi­nu ne­po­zna­tog mla­di­ća. Da bi pred­u­hi­tri­li na­ja­vlje­no sa­mo­u­bi­stvo zbog ne­uz­vra­će­ne lju­ba­vi, žan­dar­mi su od me­šta­na Dr­va­ra sa­zna­li da je ovaj ne­zna­nac vi­đen u dru­štvu uči­te­lja Ba­bi­ća.
„Ja sam bio na na­sta­vi ka­da su žan­dar­mi do­šli u ško­lu. Od­mah su me o sve­mu upo­zna­li, ras­pi­ti­va­li se za Bran­ka, i po­ve­li me u žan­dar­me­rij­sku sta­ni­cu. Du­go su me o sve­mu is­pi­ti­va­li. Ni­je vre­de­lo mo­je ube­đi­va­nje da je on pe­snik i da ne tre­ba pret­nju shva­ta­ti ta­ko ozbilj­no ni­ti tra­gič­no. Pu­sti­li su me i upo­zo­ri­li da će is­tra­ga bi­ti na­sta­vlje­na”, ka­zao je Ba­bić okru­žen rat­nim dru­go­vi­ma i pri­ja­te­lji­ma iz de­tinj­stva, Ta­na­si­jem Ga­ko­vi­ćem, Mi­lom Stru­ni­ćem, Vi­to­mi­rom Lu­ki­ćem, Goj­kom Šer­bu­lom, Ni­ko­lom Kra­gu­ljem, pe­sni­kom Ne­boj­šom Iva­šta­ni­nom…
Ma­da je Lju­bo, ko­ji je ina­če bio sklon op­šir­nom pri­po­ve­da­nju, go­vo­rio o pred­rat­nom pe­ri­o­du u Kra­ji­ni, a po­seb­no svom uče­šću u par­ti­zan­skim je­di­ni­ca­ma u oslo­bo­đe­nju Dr­va­ra, nje­gov kom­ši­ja iz La­mi­na­ca Ne­boj­ša Iva­šta­nin, pe­snik, po­li­ti­čar i di­plo­ma­ta, in­si­sti­rao je baš na pri­či o Ćo­pi­ću.
„Ja sam Bran­ka pro­na­šao na re­ci Unac, zu­rio je u vo­du, za­mi­šljen, da li zbog de­voj­ke ili je smi­šljao ne­ku pe­smu, to ne znam. Ka­zao sam šta se do­go­di­lo i pred­lo­žio da od­mah po­đe za Ha­ša­ne, ina­če, će­mo obo­ji­ca na­stra­da­ti, za­to što već ima­mo po­li­cij­ski do­si­je u Ba­nja­lu­ci. Ta­ko je i bi­lo, Bran­ko je spa­ko­vao svo­je stva­ri i pe­ške, pre­ko br­da i pla­ni­na, za­pu­tio u rod­no se­lo”, is­pri­čao je Ba­bić.
Bubić: Presuda Dodiku ne može biti drugačija osim oslobađajuća
Istog da­na, ka­da je is­pra­tio Bran­ka, žan­dar­mi su pre­tre­sli Lju­bi­nu so­bu, bli­zu ško­le u Dr­va­ru i pro­na­šli kom­pro­mi­tu­ju­ći, ko­mu­ni­stič­ki pro­pa­gand­ni ma­te­ri­jal. Spro­ve­den je u po­drum ta­da­šnje, ali i sa­da­šnje op­štin­ske zgra­de u Dr­va­ru, u is­tra­žni za­tvor, gde je bo­ra­vio me­sec da­na. Za to vre­me do­bio je ot­kaz u ško­li. Na su­đe­nju u Bo­san­skom Pe­trov­cu, is­pri­čao je Ba­bić, su­di­ja je bio bla­go­na­klon pre­ma nje­mu i od­re­dio za­tvor­sku ka­znu, ko­li­ko je već pro­veo u is­tra­žnom za­tvo­ru. Pe­tro­vač­ki sud ta­ko­đe je do­neo me­ru pro­te­ri­va­nja iz Dr­va­ra, bez pra­va na po­vra­tak. Po­no­vo je ta­ko do­speo u Ba­nja­lu­ku gde je za­ra­đi­vao dr­že­ći ča­so­ve de­ci imuć­nih gra­đa­na, sve do od­la­ska u Be­o­grad, gde je sep­tem­bra 1939. go­di­ne upi­sao Prav­ni fa­kul­tet i na­sta­vio dru­že­nje sa Bran­kom Ćo­pi­ćem. Za vre­me stu­di­ra­nja Ćo­pić je ob­ja­vlji­vao pri­če u „Po­li­ti­ci”, a Ba­bić se ba­vio po­li­tič­kim ra­dom. Ka­da je iz­bio Dru­gi svet­ski rat, Lju­bo i Bran­ko su se vra­ti­li u Kra­ji­nu, u par­ti­zan­ske je­di­ni­ce, sve do ko­nač­nog oslo­bo­đe­nja. Lju­bo je bio po­li­tič­ki ko­me­sar Sed­me kra­ji­ške bri­ga­de, uče­stvo­vao u bit­ka­ma na Su­tje­sci, Ne­re­tvi, Ze­len­go­ri, bo­rio se za oslo­bo­đe­nje Kra­ji­ne od oku­pa­to­ra, a Bran­ko je bio rat­ni do­pi­snik za­jed­no s ne­raz­dvoj­nim pri­ja­te­ljem i ku­mom, knji­žev­ni­kom, Sken­de­rom Ku­le­no­vi­ćem. Na­kon oslo­bo­đe­nja, pri­ja­te­lji iz Uči­telj­ske ško­le, vra­ti­li su se u Be­o­grad.
Exit mobile version