GRADIŠKA – Od njegovog dolaska u Gradišku, iz fočanskog sela Zavait, gdje je rođen 11. aprila 1952. godine, prošlo je više od pola vijeka.
Rodni kraj, kojem je nedavno darovao zvono za Crkvu Svete Nedjelje u izgradnji, ponio je u srcu.
Opština Foča je dr Slavka Dunjića proglasila počasnim građaninom. U Gradišci, gdje je došao oktobra 1974. godine, dva puta je dobio Povelju, najviše priznanje grada u kojem je proveo radni vijek i ostavio dubok trag u medicini, društvenom životu, sportu… Potvrđuju to brojna priznanja, Diploma najboljem sportskom radniku Gradiške, Oktobarska spomenica 1991. stvaraocu Republike Srpske, Povelja grada Gradiška, Veliki pečat Komore doktora medicine Republike Srpske…
Dunjić je organizovao mnoge humanitarne aktivnosti, za bolesne, nemoćne, za siromašne…
Sa porodicom, kumovao je crkvama u Vilusima, Mačkovcu, Kozincima, Brezik Lamincima, pomogao izgradnju kuća za beskućnike, liječenje bolesnih, školovanje talentovane djece. U zdravstvu je 54 godine. Prošao je sve faze, od medicinskog tehničara do specijaliste. Bio je direktor Doma zdravlja u Gradišci 15 godina, poslanik u NS Republike Srpske 12 godina, delegat u Vijeću naroda Srpske četiri godine, predsjednik FK Kozara u periodu najvećih poratnih uspjeha ovog gradiškog kluba.
“Najmlađi sam u porodici. Moj otac Pero je imao 46, a majka Milica 42 godine kada sam rođen. Iz Zavaita sam otišao prije 54 godine. Osnovnu i srednju školu završio sam u Foči, 1971. godine. Nakon toga studirao sam na Višoj defektološkoj školi u Beogradu, Odsjek logopedija. Dvije godine radio sam u Kalinoviku. Poslije odsluženja vojnog roka u JNA, u Novom Sadu i Beogradu, došao sam u Gradišku”, započinje dr Dunjić svoju životnu priču koja podsjeća na filmsku.
“Dvogodišnji rad u Kalinoviku, kao medicinski tehničar, pružio mi je mogućnost da shvatim sebe, da odredim kojim životnim putevima trebam krenuti.”
U Gradišku je došao za poslom, javio se na konkurs Doma zdravlja. To je bila godina velikih poplava 1974, kada je cijelo područje bilo u vodi i blatu, ulice i naselja zatrpani vrećama sa pijeskom.
“Moja zamisao bila je da ovdje počnem raditi kao medicinski tehničar, a da pređem u Kazneno-popravni dom Stara Gradiška, da se zaposlim kao defektolog. Ipak, shvatio sam da Stara Gradiška i rad sa osuđenicima nije moja perspektiva”, pamti Dunjić svoj dolazak u grad na Savi, tada uvjeren da će boravak ovdje biti privremen, ali sudbina je drugačije odredila.
“Direktor Doma zdravlja bila je dr Ines Todić. Veoma lijepo, srdačno me prihvatila. Rasporedila me u patronažnu službu, sa zadatkom da idem na teren, da razgovaram sa pacijentima, da ih utješim, pomognem, da budem njihov oslonac u bijelom mantilu. Ona je veliki značaj pridavala patronažnoj službi, koja je bila u povoju.”
Poslije dvije godine rada u gradiškom Domu zdravlja Slavko Dunjić je odlučio da nastavi školovanje. Upisao je Medicinski fakultet u Zagrebu i krenuo na predavanja. Bio je odlučan da tu priliku iskoristi.
“Dobio sam stipendiju od Doma zdravlja, kojom sam plaćao smještaj, i kredit od Republike BiH, što je bilo dovoljno za hranu. Opet sam bio na novom početku. Prethodno sam se oženio, dobio kćerku, svjestan da ne mogu gubiti vrijeme, nego se moram maksimalno posvetiti učenju i polaganju ispita. Da bih, tih pet godina, mogao studirati, bio sam prinuđen tokom ljeta raditi na građevinama u Njemačkoj.”
Taj period u okolini Ulma, a kasnije na Bodenskom jezeru, uveliko je formirao njegovu ličnost. Shvatio je, ispričao nam je u svojoj životnoj ispovijesti, da rad i upornost otvaraju sve puteve. A njemu toga nije manjkalo.
“Trudio sam se da u prvom roku položim sve ispite, kako bih u junu, julu i avgustu, djelimično i septembru, mogao raditi u Njemačkoj, na baušteli, i zarađivati za studije i za porodicu. Htio sam da svoju kćerku mogu odvesti na more, kao drugi roditelji moje generacije. Radio sam razne poslove, a naročito sam se specijalizovao kao biger majstor. To je izrada željeznih konstrukcija i greda za betoniranje. Zato i sada često kažem da je to bila moja prva specijalizacija u životu.”
Radio je i po deset sati. Bilo mu je žao, kaže, kad dođe kraj radnog dana. Nakon diplomiranja na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, gdje je proveo pet godina, dr Slavko Dunjić vratio se u Gradišku i počeo raditi kao ljekar u Domu zdravlja. Dvije godine kasnije, na istom fakultetu, specijalizirao je oblast opšte i porodične medicine.
“Bio sam kolega sa mojom dragom Ines Todić, imali smo ordinacije u susjedstvu. Ništa mi nije bilo teško da uradim po njenom zadatku. U to vrijeme bila je šef službe. Kada je penzionisana, trudio sam se da joj pomognem. Počela je gubiti vid, bio je rat, grad bez grijanja. Slao sam radnike da joj nacijepaju drva i unesu u stan, da nalože vatru. To je za nju, ali i za mene, bilo važno.”
Godine 1988. izabran je za direktora Doma zdravlja. Tu dužnost obavljao je do 2003. godine, kada se opredijelio za privatnu praksu.
“Ostavku na funkciji direktora Doma zdravlja podnio sam, zbog sukoba interesa, jer sam izabran za poslanika u NS RS.”
U novoj, političkoj ulozi, Dunjić se borio za bolji status zdravstvenog sektora.
Računao je na snagu i uticaj mnogih ljekara koji su zauzeli važne i uticajne pozicije u politici.
“Njihova uloga trebala bi biti primarno u interesu zdravstvene struke. Moje diskusije uvijek su bile u smislu bolje i efikasnije zdravstvene zaštite, koja ne treba da bude skupa i nedokučiva. Ja sam 54 godine u zdravstvu. Nikada nije bilo dobro, uvijek je zdravstveni sektor bilo po strani. Do devedesetih, zdravstvo se finansiralo posredstvom takozvanih SIZ-ova, koji su imali potrebu da novac utroše u druge svrhe, a zdravstvo je bilo na čekanju. U vrijeme kada sam mogao uticati na lokalnu politiku i organizovati primarnu zdravstvenu zaštitu, po svojim iskustvima i zamislima, bili smo među tri najuspješnije ustanove u Srpskoj”, kaže on.
O medicinskoj struci i ljekarskom pozivu Dunjić je izgradio svoju teoriju.
“Samo dobar čovjek može biti dobar ljekar. Nikako drugačije. Napisao sam rad, prezentovao na kongresu, tvrdeći da je doktor uspješan samo onda kada pacijent uspije da popije njega zajedno sa tabletom. Ljekar mora biti sugestivan, ulijevati povjerenje, strpljiv da sasluša i da objasni. Nažalost, ljekari i drugo medicinsko osoblje troše mnogo više vremena na kompjuterske šablone, unošenje kojekakvih podataka, ispunjavanje obrazaca, nego što imaju vremena i mogućnosti da se posvete pacijentima. Pamtim jednog uglednog internistu iz Foče i Kalinovika koji je, kada uđe pacijent, palio cigaretu, što je danas nezamislivo, pokazivao da za njega ima vremena i strpljenja, i govorio, požalite se. Strpljivo je slušao i razgovarao sa svakim, bez žurbe i nervoze. Pacijenti vole razgovor. Njima treba posvetiti pažnju, zadobiti povjerenje”, objašnjava on.
Dr Dunjić pominje Bolnicu Gradiška, čuvenu po svojim ljekarima:
“Naša bolnica ima jake korijene, duboke temelje, koje su postavljali poznati, ugledni i veoma stručni ljekari, među kojima su Ines Todić, Radojka Tendžerić, Petar Danilović, Jovo Desančić, Savo Stanišljević, Mirko Todorović, Esad Pračić, Milutin Vučkovac, Boro Šokčević… Poslije njih, bilo je teško nastaviti, a još teže srušiti taj zdravstveni sistem.”
“Imao sam veliku sreću, jer sam radio sa doktoricom Ružom Jarić, da je upoznam i angažujem. Pratio sam njen pristup pacijentu i zamolio je da bude dio mog tima. Srećan sam jer se navršava 25 godina naše saradnje i zajedničkog rada. Dr Ruža je upamćena u našem zdravstvenom sistemu i voljena među pacijentima”, pohvalio je dr Dunjić iskusne saradnike, spreman da u svakoj prilici ohrabri mlade kolege i podstakne na učenje i napredovanje u medicinskoj službi.
Susret sa patrijarhom Pavlom
Dr Slavko Dunjić se dva puta sreo sa patrijarhom Pavlom, a upoznao je i njegove nasljednike na tronu SPC, Irineja i Porfirija, koji su mu uručili visoka odlikovanja.
“Patrijarha Pavla sam dva puta sreo u Patrijaršiji. Drugi put sam ispunio želju da mu moj sin poljubi ruku. On je blago i umno djelovao na čovjeka. Sijao je duhovnu snagu.”
Slavkov sin Slavko
Sin Slavka Dunjića ima isto ime i prezime. Pod kojim okolnostima je dobio očevo ime?
“Poslije lijepih trenutaka, u mladosti, došli su i loši, koji su ostavili ožiljak na mom srcu. Poslije moje kćerke Svjetlane, 1978. godine rođen je sin Ognjen. U bolnici je dobio sepsu i umro. Kada je rođen drugi sin, 1983. godine, u bolnici sam pitao suprugu koje ime ćemo dati.
‘Ja sam već upisala ime, to je Slavko’, odgovorila je.
To me iznenadilo, ali sam ubrzo saznao da je na to uticala moja majka Milica. Rekla je: ‘Snajka, dajte mu ime moga Slave, biće zdrav i sretan’. Tako je i bilo. Moj sin Slavko je i moj kolega, što me čini ponosnim.
Moja majka je bila pobožna i vjerovala da, nakon smrti djeteta, sljedećem koje se rodi treba nadjenuti očevo ime. Tako su se njih dvije, moja supruga i moja majka, dogovorile, a meni je samo preostalo da prijedlog prihvatim, što mi nije bilo nimalo teško.”
