BEOGRAD – Umjetnička karijera Snježane Savičić Sekulić, prvakinje Opere Narodnog pozorišta u Beogradu, je impresivna.
Obuhvata nastupe na brojnim domaćim i svjetskim operskim i koncertnim scenama. Na njenom repertoaru je više od 40 najznačajnijih uloga.
Osnovne i postdiplomske studije završila je na Fakultetu muzičke umjetnosti u Beogradu, u klasi primadone Radmile Smiljanić.
Na sceni Narodnog pozorišta debitovala je na završnoj godini studija ulogom Đilde u Verdijevom “Rigoletu”.
Iste godine prvi put je nastupila na sceni Opere i Teatra “Madlenianum”, takođe u glavnoj ulozi kao Karolina, u Smetaninoj operi “Dvije udovice”. Usavršavala se u Beču, kao stipendista “Muzikteatra”, sarađujući sa svjetski priznatim umjetnicima, operskim produkcijama. Nastupala je u Bečkoj državnoj operi. Pjevanje je počela da uči relativno kasno, u 22 godini, ali je to nije omelo na putu do operskih zvijezda. Porijeklom je iz Gerzova kod Mrkonjić Grada. Kako kaže, “tamo je njena srećna zvijezda”.
Prvi muzički koraci
“Rođena sam u Gerzovu, selu u opštini Mrkonjić Grad. Tamo sam živjela 15 godina, bila veselo dijete i pokazivala talenat za pjevanje. Moj otac, harmonikaš amater, često je, kada dođe kući poslije teškog posla iz Glamoča, uzimao harmoniku, na kojoj je samostalno naučio da svira, i za svoju dušu svirao i pjevao.
Tako se opuštao. Uz muziku je lakše prihvatao realnost, svoj život, o kakvom nije maštao. Muzika je bila njegov azil iz surove stvarnosti. Krišom sam tada otvarala vrata njegove sobe dok je on pjevao i svirao, ulazila unutra i pridruživala mu se u pjesmi”, priča Snježana.
Kada bi mu prišla, sjela, i kada bi on shvatio da je pored njega, govorio joj je: “Sine, neka si došla.”
Pjesme je slušala na radiju i pamtila one koje joj se dopadaju.
“Te ‘moje’ pjesme sam pjevala. Ja krenem, počnem pjevati, a on neke akorde zasvira i prati me. To su bili moji prvi, mali, ali meni dragi i važni muzički koraci”, dodaje ona.
Osnovna škola
Tako je živjela sa pjesmom i uz pjesmu sve do završetka osnovne škole.
Tada se nametnulo pitanje koju srednju školu i gdje da upiše.
“Gerzovo je, naravno, malo mjesto. Nema izbora. Moja nastavnica muzičkog vaspitanja Vesna Sladojević, koja je iz Mrkonjića putovala u Gerzovo, kazala je: ‘Ja imam ideju, ti se prijavi i izađi na prijemni ispit u Muzičkoj školi ‘Vlado Milošević’ u Banjaluci, jer divno pjevaš. Rasterećeno otpjevaj šta želiš, pa kako bude. Nećeš se nikada kajati što nisi pokušala'”, priča Snježana.
Poslije časova muzičkog vaspitanja ostajala je duže da otpjeva nešto, neku pjesmu i da sa nastavnicom porazgovara o muzici i pjevanju.
Ostali učenici iz razreda nisu napuštali učionicu, oni su bili njeni prvi slušaoci, a najveća nagrada za nju njihov aplauz.
“To mi se duboko urezalo u sjećanje, u pamćenje. Oni su bili moji prvi auditorijum.
Bila sam dobar učenik, svjesna da se time, znanjem, na neki način, borim za svoje mjesto u razredu, u društvu. Tada sam prvi put shvatila sebe, svoju ljubav, publiku, da mi treba i godi podrška, ohrabrenje. U tome sam prepoznala svoj put koji mi je donosio radost”, dodaje ona.
Prijemni ispit u MŠ “Vlado Milošević” u Banjaluci
Izašla je na prijemni ispit u Muzičkoj školi u Banjaluci i otpjevala dio iz “Vinske pjesme” Đuzepea Verdija, koju je čula na televiziji. Za klavirom je bio Braco Skopljak, koji je ispitivao ritam, sluh…
Tu su bili Elizabeta Ančić Olujić, Ljiljana Bojer i profesorka Zvezda Mirčevska. One su bile u komisiji.
“Samo su se pogledale, a jedna od njih rekla je: ‘Dijete, gdje si ti to naučila. Da li si imala časove pjevanja.’ Odgovorila sam: ‘Pa na televiziji.’ ‘Hmmm, dobro, hvala’, kazale su. Izašla sam uzbuđena i uplašena. Bio je petak, a u ponedjeljak na spisku primljenih u Muzičku školu bilo je i moje ime. Mnogo sam se obradovala, to me ponijelo, kao da imam krila. Ali, tada su nastupile slatke muke za mene”, sjeća se Snježana.
Početak školovanja
“Pošla sam na nastavu i bila jedini učenik u odjeljenju koji ne zna note. Imali smo samo jedno odjeljenje. U posljednjem redu sjedio je Dinko Blagojević iz Gradiške, koji šest godina, u to vrijeme, fenomenalno svira klavir. Sjećam se, svirao je ‘Patetičnu sonatu’. Tu su bile Saška Felštinski, Sandra Santrač, danas moja kuma, Snježana Popović… Oni su danas svi izuzetno uvaženi i uspješni umjetnici. Moji prijatelji i kolege. Ja u Muzičkoj školi ne znam gdje se piše violinski ključ, maltene. I onda su oni odlučili, pošto ja nisam imala novca da plaćam privatne časove, da mi pomognu, da vježbaju sa mnom, mimo redovne nastave. Tako sam dopunske časove imala sa velikim muzičkim znalcima, kasnije vrsnim profesorima”, dodaje ona.
Oblike i harmoniju predavala je profesorka Ljiljana Bojer, časove solfeđa Elizabeta Ančić Olujić, klavir Dubravko Rukavina…
Trebale su joj dvije godine da nadoknadi propušteno, da prati nastavu i uspješno izlazi na ispite.
“To je bilo veoma naporno. Sumnjala sam u sebe, gubila samopouzdanje. Kada se probudim, ustanem ujutro, kažem sebi da ja to ne mogu. Plačem. Moja sestra, sa kojom sam stanovala, pita: ‘Pa šta ćeš onda, gdje, u koju školu… Šta ćeš da radiš ako nećeš da pjevaš.’ ‘Ne znam, radiću nešto drugo, smisliću, upisaću nešto drugo, na primjer medicinsku školu’, odgovarala sam. Ona kaže: ‘Već je kasno, prošli su svi prijemni ispiti. Nemaš kuda, nemaš izbora.’ Na moju veliku žalost, iste godine umrla je moja rođena sestra. To je za mene bio veoma težak period”, priča nam Snježana.
Zaljubila se u Baha, Verdija i Pučinija
U trećem razredu srednje škole počinje njeno buđenje:
“Šta to znači. Nekako sam uspjela da uz sve te časove, a radila sam i po 12 sati, shvatim da je muzika nešto fenomenalno, da ja osvajam muziku, u svakom smislu. Zaljubila sam se i u Baha, u Verdija, Pučinija. Mnogo bolje sam svirala klavir. Svakim danom shvatala sam kako to postaje dio mene, sve u meni i oko mene postalo je muzika.”
Bila je 1992. godina kada je zaživio Hor “Jedinstvo”. Došao je profesor Nemanja Savić.
“Malo-pomalo, išla sam na probe i dobila svoj prvi solo nastup. Pjevali smo na svakoj liturgiji u Banjaluci sve do 1994. godine, kada sam uspješno završila muzičku školu. Maturirala sam čistom peticom. Mnogo sam bila srećna, ponosna, ali, opet se nametnulo isto pitanje kao i prije četiri godine – a šta sada. Ja ne mogu da idem na muzičku akademiju. Rat je u BiH. Finansijska situacija je loša, svaki čovjek je samo preživljavao. Tako i moja porodica. Nismo imali ni za šta više od toga”, prisjeća se.
Susret sa Radmilom Smiljanić
Važan, presudan događaj za nju, bilo je poznanstvo sa profesoricom Radmilom Smiljanić.
“Ona je došla u Banjaluku, čula kako pjevam, bila je na našem programu. Predložila mi je da pođem u Beograd, na studij, ali ja sam rekla da nemam uslova, nemam novca… ‘Pa dobro’, kazala je, ‘nešto ćemo vidjeti, osmisliti. Ali, ti moraš da studiraš, da se školuješ.’ To upoznavanje, razgovor s njom bili su kratki. Shvatila sam ipak da moram ostati u Banjaluci i 1995. godine počela sam raditi kao profesor Niže muzičke škole. Dvije godine predavala sam solfeđo. Učestvovala sam i na festivalima starogradske muzike, gdje sam osvojila i više nagrada. To je za mene bio put, nekakva spona da svoj talenat i želju da pjevam pokažem javnosti, da me čuju i vide drugi ljudi, publika. Takođe sam bila svjesna da starogradska muzika nije moj fokus, nije moj cilj. To je bio moj privremeni umjetnički i pjevački izlet. Kada sam osvojila nagrade, dokazala se, shvatila sam da to mene ne usrećuje.”
Odlazak u Beograd
“Godine 1996. došli smo u Beograd. U Galeriji fresaka imali smo koncert. Mislim na Hor ‘Jedinstvo’. U publici je bila moja profesorica Radmila Smiljanić. Ja sam pjevala jedan solo, ‘Vo carstvije tvoje’, od Hristova, i ona je poslije koncerta, sva u suzama došla, predala mi veliki buket, koji je bio možda namijenjen profesoru Nemanji Saviću. Rekla je: ‘Ja te više ne puštam, ti moraš da dođeš u Beograd. Grehota je da radiš kao nastavnik solfeđa. Moraš doći ovdje da školuješ svoj glas.’ Srećna i zbunjena, vratila sam se u Banjaluku. Nastavila sam da radim, ali je ubrzo iz Beograda stigao poziv da hitno dođem. Detalje ću saznati kada stignem. I otišla sam. Moja predivna profesorica Radmila Smiljanić primila me, dočekala u svome stanu. Prvo me ugostila, ručala sam sa njom i njenim suprugom. Rekla je: ‘Kada se odmoriš od putovanja, nešto ću ti reći.’ ‘Mene su pozvali’, kazala je profesorica Smiljanić, ‘da predajem na Akademiji lijepih umjetnosti, a ja sam ih uslovila tvojim prijemom na studij.’ To je koštalo četiri hiljade tadašnjih maraka, moje školovanje, što je za mene bilo cijelo bogatstvo. Dodala je, takođe, da je zahtijevala da mene oslobode školarine”, priča nam Snježana Savičić Sekulić.
Dala je otkaz u Muzičkoj školi u Banjaluci i 1997. godine došla u Beograd.
Godinu dana bila je student na privatnoj akademiji. Uslov da pređem na državnu bio je sve desetke.
“I zaista sam bila vrijedna. Uporedo sa studiranjem, radila sam na Radio Beogradu, imala redovnu platu. Dobila sam stipendiju Kola srpskih sestara iz Banjaluke. Za to sam zahvalna proti Ratku Radujkoviću. Nakon prve godine otišla sam na diferencijalni ispit na državnu akademiju, a moja profesorica Radmila Smiljanić rekla je dekanu Milivoju Todoriću: ‘Bićete ponosni što je bar jednu godinu bila vaš student.’ Nakon zadane teme, od Vivaldija, moja profesorica Radmila Bakočević, bila je ganuta i rekla da je dovoljno. Od tada sve je za mene bilo lakše”, dodala je Snježana.
Zavičajni ponos
Mi tamo u našem kraju imamo ponos, što smo rođeni baš tamo. Taj dio mene, to mjesto, gdje me rodila moja Janja, to uvijek njegujem. Da se to zrnce nikada ne osuši. Često pričam svojoj djeci, kažem, zrno baciš u vlažnu zemlju, nešto će nići. Smisao je da poslije njeguješ tu biljku. Meni je otac dao talenat i osjećam zadovoljstvo što je on mojim uspjesima srećan i zadovoljan. Naše porijeklo, vjera, šta su i ko su naši preci, treba znati i čuvati.
Sjećam se, jedna osoba do čijeg mišljenja mi je stalo, rekla je: ‘Dobro je što se ne stidiš svoga porijekla.’ Radujem se, srce mi je puno kada pričam o Gerzovu. Kada sam stajala na sceni Karnegi hola
u Njujorku, obavijestila sam poznanike, prijatelje, pozvala da dođu. Kad se završio koncert, dok se dvoranom prolamao aplauz, prišla mi je, noseći buket, moja drugarica iz djetinjstva, iz Gerzova. Nada se zove. Uzdržala sam se da ne zaplačem dok mi je prilazila. Sve mi se vratilo, djetinjstvo, naše selo, slike svega što smo prošle zajedno.
Aktivne uloge u Narodnom pozorištu
Uloge Snježane Savičić Sekulić na repertoaru Narodnog pozorišta: Laureta (Đani Skiki), Glas sa neba (Don Karlos), Đilda (Rigoleto), Rozina (Seviljski berberin), Adina (Ljubavni napitak), Mizeta (Boemi,) Lučija (Lučija od Lamermura), Suzana (Figarova ženidba), Nineta (Zaljubljen u tri narandže), Norina (Don Paskvale), Violeta Valeri (Travijata), Kraljica Noći (Magična frula), Dona Ana (Don Đovani), Mimi (Boemi), Stanka (Na uranku), Euridika (Orfej i Euridika), Liu (Turandot), Naneta (Falstaf)…