Stradanje rodnog sela Jelovac, u ustaškim logorima i zbjegovima na Kozari u Drugom svjetskom ratu, gdje su partizani, u noći između 3. i 4. jula 1942. godine probili neprijateljski obruč, Dušan Aleksić (89) opisao je u tri knjige. To su „Šezdesetpet godina Osnovne škole u Gornjem Jelovcu,“ „Tragedija srpskih ognjišta u Jelovcu“ i „Zavjere, ratovi i genocid nad srpskim narodom.“
Agronom i doktor tehničkih nauka, sada penzioner nastanjen u Gandijevoj Ulici na broju 87 u Beogradu, ispisao je više stotina stranica o ustaškim zvjerstvima i svome, spaljenom i uništenom selu. Dušan je bio zatočenik logora Jasenovac. Imao je tada šest godine a njegova svjedočenja pretočena su i na film „Dara iz Jasenovca“.
U prvoj knjizi opisao je đake jelovačke škole, bivše jasenovačke logoraše. U drugoj knjizi opisao je svoje selo u ratnom paklu, a među njima heroje sa Kozare, koji su vojevali u slavnim bitkama.
„Poslije dvije knjige, ostalo je mnogo ratnih događaja u mojim sjećanjima. Moj prijatelj dr Milorad Zakić, kazao je, da trebam pisati o svome narodu. Sve što nije zapisano, osuđeno je na zaborav,“ kazao je Aleksić objašnjavajući motive za svoje knjige. Njegovo pisanje je iz prve ruke, to su svjedočenja o srpskom narodu koji je, bez obzira na žrtve, vijekovima pružao otpor okupatorima. Tako je nastala treća knjiga o Aleksićevom rodnom selu, o Kozari i stradanju srpskog naroda u BiH.
„U knjige sam smjestio krv, suze, patnju, lelek majki… To i sada nosim u srcu i mislima. Tri moje knjige, doživljavam kao tri prsta, i tri krsta, tri spomenika Jelovcu i Jelovčanima,“ objasnio je Dušan Aleksić. Svi Aleksići, u kozarskim zbjegovima i tokom proboja, kada su partizani, za 80 000 nejači, otvorili put u slobodu, držali su se zajedno. Ali za kratko. Tog jutra, 5. jula 1942. godine zarobljeno je šezdesetoro Aleksića. Među njima bilo je trinaestoro iz jedne kuće, njegove. U Mlječanici Nemci su ih predali ustašama koje su ubile Dušanovog djeda Jovana, zvanog Jovančić.
“Sestra Dušanka i ja vrištali smo od straha. Ustaše su naredile da ućutimo, jer će i nas ubiti. Zanijemeli smo,” priča Dušan, čije slike iz djetinjstva su, i poslije osam decenija, sasvim svježe. Nepregledna kolona Jelovčana i Kozarčana, kretala se sporo. Žene su nosile djecu, torbe, malo hrane, koju jabuku nađenu u nekom jarku, flašicu vode… U Donjoj Gradini, skelom su preko Save prebačeni u Jasenovac. Bilo je to 6. jula 1942. godine. Veče se već uveliko spustila, kada je sa majkom Stevanijom, bratom Spasojem (14) i sestrama Dušankom (12) i Radosavom (10) Dušan ušao u logorski krug, ograđen visokom, bodljikavom žicom. Otac Nikola, ostao je na Kozari. Izbjegao je njemačke zasjede i preživio rat.
“Malo hrane što smo imali, brzo smo pojeli, a po nekoliko dana ništa nismo jeli. Nismo ni osjećali glad, samo strah…” prisjeća se Dušan teških dana, kada je smrt bila tako blizu, svakom logorašu i Srbinu iznad glave, kao omča koja se klati na svakom mjestu, kao čekić u ustaškim rukama od čijeg udarca, svaka lobanja puca u trenutku. Tokom boravka u Jasenovcu, izgubio je dvojicu braće od stričeva, Sretu sina Milinog koji je imao godinu i po i Marjana sina Vladinog od tri i po godine. Umrli su od bolesti i gladi.
“Bio sam pored njih. Majka Stevanija mi je zaklonila pogled da ne gledam, kada su umirali u strašnim mukama. Ni jedno jutro nije osvitalo bez mrtve djece. A umirali su od gladi i bolesti, od batina, od svakojake muke i nevolje,” sjeća se Dušan stvaričnih prizora iz ustaškog logora Jasenovac.
Dušan je tog vrelog ljeta 1942. godine imao šest godina a najstariji brat Spasoja, kojem je majka obukla žensku odjeću, četnaest. Učinila je to da bi ga sačuvala, jer su dječake njegovog uzrasta odvodili bez traga. Oni su, poslije malja u glavu ili sablje u grudi i oči, bacani u rijeku Savu ili u masovnu grobnicu u Donjoj Gradini.
“Spasoja, prerušen u devojčicu, ležao je na prašnjavoj zemlji. Izmoren, uplakan, slabašan… Ustaša pita majku, kako se djevojčica zove. Mati odgovara, Spasenija,” prepričao nam je Dušan taj događaj, duboko urezan u njegovo pamćenje. Zato je, u ustaškim knjigama Spasoja evidentiran kao žensko, kao Spasenija.
Nakon tri nedjelje u Jasenovcu, stanovnike sela Jelovac ustaške vlasti su popisale i stočnim vagonima kojim se širio nesnošljiv smrad, trulež ljudski tijela, povezli dalje. Tu je bilo strašno. Vruće, zagušljivo, bez vazduha… Krenuli su, poslije dugog čekanja, ne znajući gdje idu. Kompozicija je, poslije dugog vremena i sporog kretanja, zaustavljena u Opštini Rajić, kod Nove Gradiške. NJegova majka sa djecom dospjela je u selo Borovac, u Zapadnoj Slavoniji, i raspoređena u kuću Pejina Ljiljka, koji je imao ženu Katu, Čehinju. Pejin je bio Srbin. Imali su oženjenog sina Đuru, snahu i troje unuka. Kod njih su Aleksići boravili tri mjeseca. A onda, sasvim neočekivano, uslijedio je povratak na Kozaru. Njihov komšija iz Jelovca Marko Drča, imućan prije rata, uspostavio je kontakt sa novim vlastima u Prijedoru da bi sačuvao živote svojih najbližih ali i svojih komšija. Saznao je gdje su, pribavio propusnice i došao u Rajić, da se sretne sa njima.
„Strini Jovanki Marko je dao dokument pribavljen u Prijedoru kojim nam je omogućen povratak kući. Ukrcali smo se u voz do Sunje a odatle, dugim vozom do Prijedora. Nastavili smo pješke u svoje selo, udaljeno 12 kilometara. Ipak, tamo su se ulogorile ustaše i svakog muškaraca, kojeg su sreli, ubili su,“ ispričao nam je Dušan Aleksić. Njegovi roditelji, brat i sestre, preživjeli su rat ali sa trajnim ožiljcima na srcu.
Film „Dara iz Jasenovca“
Scene iz rata, Dušan je proživio je još jednom, po drugi put, u filmu “Dara iz Jasenovca”.
“Nisam mogao film da gledam, nego samo povremeno. Kada se pojavi scena zločina, ja ustanem, pa ne gledam. Izađem. Zaklonim glavu, kao što je meni majka zaklanjala u logolu, da ne gledam kako umiru moja braća. Poslije se vratim i tako, opet gledam. Ne mogu od svoje sudbine pobjeći. To je moje djetinjstvo,” ispričao je Dušan Aleksić samo jedan, kako reče, dio života u kojem su okupatori činili neviđena zvjerstva, u nameri da zbrišu Kozaru. Ali, Kozara i danas, kako reče pjesnik Stanko Rakita, zari slobodom i toplinom.
Milan Pilipović
