Sveža sećanja na veliku tragediju
Pakrac – Srbi povratnici u Zapadnu Slavoniju i Srbi koji su, nakon izbeglištva pre trideset godina, zauvek odabrali druge sredine kao mesta trajnog boravka, sa setom i tugom, dočekuju početak maja, kada su 1995. godine masovno proterani. Oni žale za poginulim i nestalim, za spaljenim i zauvek pustim selima, za svojim uspomenama.
“Prvi egzodus u Zapadnoj Slavoniji dogodio se 30. oktobra 1991. godine, kada je oko hiljadu stanovnika Grubišinog Polja prinuđeno da napusti svoje kuće i krene u izbeglištvo,” kaže Krsto Žarković, predsednik Udruženja Srba iz Zapadne Slavonije. Drugi egzodus usledio je od 12. do 22. decembra 1991. godine. Tada je u potpunosti proterano većinsko srpsko stanovništvo opština Daruvar i Voćin, a delimočno opština Slavonska Požega, Novska i Pakrac. Prema procenama Udruženja Srba Zapadne Slavonije, tada je proterano 68 000 Srba. Do početka “Bljeska” na ovom području, koje je tada pripadalo novoformiranoj Republici Srpskoj Krajini, bilo je 15 000 Srba. Većina je živela u opštini Okučani.
Opustošena su sela Velika i Mala Peratovica, Velika i Mala Barna, Lončarica, Zrinska, Dapčevica, Brđani, Gornja Raševnica, Donja Kovačnica, Mali Grđevac, Crepušina, Topčalovica, Mala Jasnivača… Hrvatska je od 1. do 3. maja, poslednje ratne godine, u vojnoj i policijskoj akciji “Bljesak” proterala srpsko stanovništvo iz Virovitice, Grubišnog Polja, Podravske Slatine, Daruvara, Slavonske Orahovice, Okučana, Lipika, Pakraca, Nove i Stare Gradiške… Narod Zapadne Slavonije, sećajući se Jasenovca 1941. godine i Pakračke Poljane 1991. godine, krenuo je i 1991. a potom i 1995. godine u masovan egzodus prema Republici Srpskoj. Gradiška je bila prvo i najbliže mesto za spasenje, podsetili su iz Dokumentaciono-informativnog centra “Veritas”.
Na putu prema mostu spasa na Savi, kod Gradiške, pored kojeg je podignut spomenik od belog mermera poginulim Slavoncima, izbegličke kolone gađali su hrvatski avioni i artiljerija. Napad hrvatske vojske i policije počeo je 1. maja u pet časova. Granate su odjekivale celom Zapadnom Slavonijom a meta je bila i Gradiška u Republici Srpskoj. O tom događaju Savo Štrbac, predsednik “Veritasa” je zapisao.
“U jeku hrvatskog napada na srpsku oblast Zapadna Slavonija, koja je u to vreme bila pod zaštitom UN-a, 2. maja 1991, oko šest časova ujutro, hrvatski avion “mig 21” nadleteo je Bosansku Gradišku nad kojom je ispustio četiri kasetne bombe. Iz ruševina jedne potpuno srušene kuće u blizini gradske bolnice izvučeni su obezglavljeni leševi devetogodišnjeg Nemanje Gojića i njegove sestre, šestogodišnje Dajane. Istom prilikom, teško je ranjena njihova majka Gordana i još troje komšija. Avion je oboren odmah po izbacivanju ubojnog tereta. Pogodio ga je projektil PVO Vojske Republike Srpske. Zajedno sa raspadnutim avionom u reku Savu pao je pilot Rudolf Perešin, koji je 25. oktobra 1991. dezertirao iz JNA sa “migom 21”.
Tokom tri dana, od 1. do 3. maja 1995. godine, ubijeno je 283 Srba, od kojih 56 žena, 14 dece i 75 staraca. Među nestalima se vodi još 127 osoba, među kojima je 56 civila. U ovoj hrvatskoj akciji najviše su stradala dva sela sa pretežno srpskim stanovništvom, Medari kod Nove Gradiške sa 22 žrtve, uključujući 11 žena i troje dece, i Paklenica blizu Pakraca, sa 20 žrtava.
Najveća tragedija zadesila je porodice Ranka i Milutina Vukovića iz Medara. U kući, ubijeni su Ranko, njegova supruga Anđelija i njihova deca Goran (11) i Gordana (8), te Milutin, njegova supruga Cvijeta i njihova kćerka Dragana (7). Vukovići su ekshumirani tek 2001. godine a sahranjeni na groblju Brestovčina u Gradišci, 6. aprila iste godine. Milutinova i Rankova braća Čedo i Radojica Vuković, kažu da su razočarani zato što u Hrvatskoj niko nije optužen za zlo koje su doživeli.
“Mi smo u Gradišci, tu živimo i svake godine dolazimo na komemoraciju, na Dan sećanja na srpske žrtve, na naše najmilije koji su u kovčezima, posle mnogo godina naše borbe da ih pronađemo i dostojno sahranimo, večni mir ovde pronašli,” kazali su nam Radojica i Čedo Vuković. Njihova braća, snahe i njihova deca, kaže Radojica Vuković, stradali su, jer su ostali kod svojih kuća, verovali u zaštitu UN-a, smatrali da nikome nisu krivi, da nisu učinilo nikome zlo. Ali, njihovi dželati imali su drugačije mišljenje.
Izbegli Srbi, raseljeni su po celom svetu a većina je pronašla trajno utočište u Srbiji i Republici Srpskoj. Prema podacima Statističkog zavoda Hrvatske, u opštinama Zapadne Slavonije 1991. godine popisano je 121.000 Srba. Na istom području, prema popisu deset godina kasnije, evidentirana je 21.000 Srba. U Udruženju Srba Zapadne Slavonije, procenjuju da je brojka sada spala na manje od deset hiljada Srba koji žive u zapadnoslavonskim opštinama.
Grad prijateljstva i most slobode
Gradiška je za Srbe iz Zapadne Slavonije herojskiji grad koji je prihvatio više od 100 000 Slavonaca. Oni su, u različitim periodima, počev od 1991. godine, u Gradišci pronašli utočište i slobodu.
“Tokom rata Gradiška je hranom i drugim potrepštinama snabdevala Srbe u Zapadnoj Slavoniji. Most na Savi između Stare Gradiške i Gradiške predstavljao je spasenje i život,” smatra Krsto Žarković.
Milan Pilipović