GRADIŠKA – Posljednjih godina pred smrt, iako je bio duboko u desetoj deceniji, Ljubo Babić, posljednji vijećnik AVNOJ-a, ratnik, političar i diplomata, blizak saradnik Josipa Broza Tita, vizionarski je govorio o državama nastalim raspadom Jugoslavije te uzrocima raspada njegove domovine, za koju se borio.
“Ja sam zagovornik da ove, ovakve države ili državice što dosljednije izvrše čišćenje od rata i ratnih zločina devedesetih, da što prije uspostave normalne, korektne, otvorene odnose i saradnju, da se ekonomski razvijaju”, govorio je Babić, porijeklom iz Brezik Laminaca kod Gradiške, konstatujući i sljedeće:
“Mi smo ušli u ćorsokak kroz pobjesnjeli nacional-šovinizam, a ljudi kao da su otrovani, jer rade ono što je užasno.”
Istovremeno je u različitim prilikama, nudio rješenja, iznosio stavove.
“Neophodno je da opet na neki način države bivše Jugoslavije stvore zajednicu, na drugačijim osnovama, da se zbliže narodi koji se već poznaju. Tada će svi sretnije živjeti. Podsjećam, oni su jednom ili nekoliko puta živjeli sretno”, rekao je Ljubo, svjedok jednog vijeka. I upitao.
“…Kako očistiti društvo od toga taloga, pa da možemo govoriti o pročišćenom i nevinom svijetu. Djecu koja se rađaju i rastu, koja nisu moralno iskvarena, treba odvraćati od zla koje smo proživjeli, od rata, mržnje i drugih negativnosti. To je zadaća za filozofe, državnike i za radnike. To je životno pitanje. Inače, mi kao i cijelo čovječanstvo će visiti u stalnom beznađu i iskušenju, sa svakodnevnim pitanjem šta će sa nama biti.”
Ove stavove iznio je i u knjizi “Izazovi, posrtanja, sunovrat”, okarakterisanoj političkom autobiografijom, koja je objavljena 2013. godine u izdanju Društva za istinu o NOB-u.
Rođen u Austrougarskoj, bio je svjedok događaja u monarhističkoj Jugoslaviji, učesnik u Drugom svjetskom ratu, pregalac poslijeratne mukotrpne obnove i izgradnje nove, avnojske Jugoslavije, na potpuno drugačijim društvenim i političkim temeljima, ali je bio i svjedok njenog krvavog raspada.
Teško se mirio sa tom istinom i u tim tragičnim danima pokušavao je zajedno sa manjom grupom svojih drugova i saboraca da nešto učini na zaustavljanju bratoubilačkog rata, a za spas zajedničke domovine.
Ta i takva država bila je životni projekat Babićeve generacije, pa mu je njen dramatičan slom izuzetno teško pao.
Ljubo Babić je, za razliku od većine svojih drugova, ratnih saboraca, ostao vjeran izvornim načelima na kojima se zasnivala SFRJ. U pogovoru njegove knjige “Izazovi, posrtanja, sunovrat” dr Latinka Perović napisala je da on nije pristajao na poraz revolucionarne generacije Jugoslavije i da je njegov stav “pobuna protiv pojednostavljivanja i falsifikovanja prošlosti”.
Ljubo Babić tokom čestih dolazak u Gradišku, u svoje rodno mjesto, govorio je, sjeća se Nikola Kragulj, bivši načelnik Gradiške i Ljubin komšija iz Laminaca, da nema recepte za demokratizaciju odnosa među novonastalim državama u regionu kao i unutar svake od njih, ali nedvosmisleno smatra da je “etnička uskogrudost i politička upotreba nacije opasno igranje vatrom od koje bi mogao ponovo da nastane veliki oganj”.
On je shvatio da postoje različiti, često i oštro suprotstavljeni interesi balkanskih državica, ali isto tako se zalagao da se oni moraju rješavati mirnim putem, političkim dijalogom, a ne ratom, sukobima i stalnim tenzijama.
Babić je rođen dvije godine prije nego prva Jugoslavija koju je nadživio, kao i drugu, za koju se borio i učestvovao u njenom stvaranju.
“Rođen sam usred Prvog svjetskog rata, učestvovao sam u Drugom, a na moju nesreću doživio sam i ratove iz devedesetih godina i zato smatram da s punim pravom i moralnom osnovom mogu da poručim: Rat je katastrofa za čovjeka, za narode, za države i trebalo bi ga zabraniti kao način rješavanja konflikata među narodima”, rekao je u intervjuu Federalnom radiju BiH 2013. godine.
Bio je borac i politički komesar slavne Sedme krajiške narodnooslobodilačke udarne brigade, u čijem stroju je ratovao na Sutjesci, Neretvi, Zelengori, učestvovao u oslobađanju mnogih krajeva bivše domovine, a kraj Drugog svjetskog rata dočekao je u Sloveniji.
Učestvovao je u pripremi ustanka 1941. godine na području Drvara, Bosanskog Grahova i Glamoča.
U NOR-u je komandovao partizanskim odredima za srez Bosansko Grahovo, Drvar i okolinu.
Istoričari su zapisali da je pod njegovom komandom 27. jula 1941. godine oslobođen Drvar. Više puta je odlikovan a, prema vlastitom priznanju, najdraža mu je Partizanska spomenica 1941. godine.
Poslije rata postao je član CK SKJ, član SIV-a, predsjednik Komiteta za vanjsku trgovinu, ambasador u Poljskoj, Čekoslovačkoj…
Ljubo je bio zamjenik Borisa Kidriča, predsjednika Privrednog savjeta jugoslovenske Vlade, strateg privrednog razvoja u prvim poratnim godinama. Uveliko je pomogao industrijalizaciju Gradiške i izgradnju fabrika koje su imale najvažniju razvojnu ulogu ovog kraja.
“Uloga Ljube Babića za svoj rodni kraj je velika, nemjerljiva… Šta god je trebalo da se ovdje radi i gradi, od njega je tražena pomoć i podrška. Bio je partizan, komunista, zagovornik mira i prosperiteta, ali se nikada nije odrekao svoga nacionalnog identiteta. Bio sam kod njega na krsnoj slavi, posljednji put, prije smrti. Stanovao je u Ulici Strahinjića bana u Beogradu”, ispričao nam je Nikola Kragulj.
Nebojša Ivaštanin, bivši predsjednik SO Gradiška, narodni poslanik i književnik, sarađivao je sa Babićem, naročito tokom pisanja knjige o istoriji Gradiške. On je ispričao i anegdotu o Ljubi Babiću.
“Ljubo je bio član redakcije ‘Istorije Gradiške’. Nikola Kragulj, tadašnji načelnik, i ja posjetili smo Ljubu u Beogradu 2010. godine, kada je Ljubo imao 94 godine, i predočili mu priređen rukopis, tražeći mišljenje za poglavlje o Drugom svjetskom ratu. Poslije pažljivog iščitavanja, a bio je tada u 85. godini, kazao je:
‘Ovo nije sasvim dobro. Trebalo bi to studioznije proučiti i korigovati tekst. Znam da to nije jednostavan i lak posao. Zato ne žurite, iščitajte više puta, obezbijedite nove izvore. Javite se opet za tri do četiri godine’, predložio je Babić.
Na to je Kragulj reagovao. Rekao je: ‘Druže Ljubo, da to nije malo predugo, mi smo u godinama, valjalo bi da malo požurimo’. Na to je Ljubo uzvratio: ‘Ništa ne brinite, nema razloga za žurbu. Ko žuri, taj vrat polomi.'”
Nikom ne reci da sam umro
Datum smrti Ljube Babića gotovo je nemoguće pronaći. Pozadinu toga prije nekoliko godina objasnio nam je Mile Strunić, bivši funkcioner opštine, nekada njegov blizak saradnik i prijatelj.
“Kada sam jednom prilikom pred kraj 2014. godine nazvao Ljubu da mu čestitam Novu godinu, javila se njegova kćerka Slobodanka Ast. Na moje veliko iznenađenje, saopštila je da je Ljubo umro.
Pa kako da nije javio da dođem na njegov ispraćaj”, upitao sam.
“Ljubo je rekao, kada se to dogodi, nikome nemoj reći da sam umro. Ne mora narod to znati”, odgovorila mi je Slobodanka. Ljubo Babić, predratni pravnik, rođen je 3. oktobar 1916. godine u Brezik Lamincima kod Gradiške, a umro u istom mjesecu 2014. godine u Beogradu.
Ljubo Pegla
Nikola Kragulj i Nebojša Ivaštanin, obojica Laminčani, ispričali su zanimljivu anegdotu o svom komšiji Ljubi Babiću.
“Zvali smo ga Ljubo Pegla. On nam je mnogo pomagao, ali i kontrolisao da li je ta pomoć pravilno utrošena, da li je izgrađena neka fabrika za koju se zalagao, kako izgleda grad, šta smo uradili u selima. Poslije njegove inspekcije, sve nas je sazivao i držao duge, višesatne sastanke, gdje je on pričao, a mi slušali. To smo u kuloarima nazivali peglanjem. Zato smo i našeg druga prozvali Ljubo Pegla”, ispričali su nam Nikola i Nebojša.
