Vladika slavonski Jovan, uoči 80. godišnjice proboja logora Jasenovac, koji se dogodio 22. aprila 1945. godine, podsjeća da je veliki dio Slavonaca stradao je u Jasenovcu.
„Oni su, iz svojih sela, tjerani pješke do Jasenovca. U tome je njihovo stradanje veće jer su ustaše srpski narod iz Krajine i udaljenijih mjesta morali transportovati. Inače, u vrijeme NDH-a, i to moramo znati, pobijeno je više srpskog naroda po selima, na kućnom pragu, nego u logorima. Po tome je jasno kolike su bile razmjere srpskog stradanja.“
Rane iz Drugog svjetskog rata nisu ni vidane, nisu liječene nakon 1945. godine, pojašnjava ovaj duhovnik.
„ To je isto kao da preko žive i duboke rane, postavimo samo flaster a ispod tkivo trune i produbljuje se. Tako je socijalistički sistem tretirao stradanje u Drugom svjetskom ratu. On ga je samo prekrio.“
Vladika Jovan pominje i Staru Gradišku, gdje je, kako kaže, istina prikrivana.
„U Staroj Gradišci imamo spomenik podignut 1953. godine. Podigao ga je tadašnji SUBNOR. Niko od nas, moje generacije koja je tu odrasla nije zao da su ispod ljudske kosti, da je tu masovna grobnica logoraša iz Stare Gradiške. Kada je uređivan taj prostor, sve što je nađeno od ljudskih ostataka, sada je ispod tog spomenika. Ko je od nas to znao. Realno rečeno, niko. Nisu znali naši nastavnici, profesori a onaj koji je valjda znao, on je ćutao, na svoju sramotu.“
O Spomen-području Jasenovac, vladika Jovan kaže da je istina o tom logoru, smišljeno i plansi dozirana.
„Gradnja spomenika i spomen područja u Jasenovcu, jeste i nije pomoglo, tako bih objasnio ovu situaciju. Niko ne može reći da je Jasenovac bio tabu-tema bivše Jugoslavije, za njega se znalo koliko i za Sutjesku i Neretvu. Za vrijeme SFRJ kroz Jasenovac je prošlo milion ljudi. Drugo je pitanje, kako je rekao, najveći stručnjak za Jasenovac Jovan Mirković, u dva navrata direktor Spomen područja, da Jasenovac nije bio tabu-tema ali je vladao tabu-pristup. Izbjegava je činjenica da je zločin izvršio jedan jugoslovenski narod ili država koja se predstavljala kao država tog naroda, nad drugim narodom u Jugoslaviji. Govorilo se da su bili antifašisti koji su stradali od fašista. Bezimeni. Apstraktne žrtve, apstraktni počinioci.“
Tek 1984. godine, podsjeća vladika Jovan, kada je partijarh German osveštao novu crkvu u Jasenovcu, jer je stara crkva 1941. godine srušena do temelja, kada je na tom, najvećem skupu u Jasenovcu rekao da praštati moramo a zaboravljati ne smijemo, tada je počelo iscjeljenje.
„Nažalost, onda je došao još jedan rat i mi tek sada imamo priliku da iscijelimo tu ranu, onoliko koliko je to moguće. Ima među nama i onih koji ne žele iscjeljenje. Oni su nasljednici onih koji su 1945. godine govorili, i osveta naša crvena će biti. Jedan dio ljudi još uvijek baštini naslijeđe po kojem mi moramo da se osvetimo a vladika Nikolaj, nam je odmah nakon rata dao tri zavjeta, o Jasenovcu. Prvi je, ko se osveti, taj se ne posveti, drugi, da se ponosimo svojim mučenicima i treći zavjet da cijelom svijetu objavljujemo njihovu sudbinu. Ni po jednom zavjetu, mi Srbi, kao narod, nismo se proslavili. Manastir Jasenovac sada pronosi zavjet vladike Nikolaja i zavjet patrijarha Germana.“
Milan Pilipović