Uloga Glave jeste zaista nešto drugačije u mom dosadašnjem filmskom opusu. Prije svega zbog toga što ova uloga, po nekom mom shvatanju i shvatanju reditelja, predstavlja u stvari lakmus papir preko kojeg publika saznaje šta se dešava sa glavnim junakom u širem kontekstu cijele priče.
Rekao je ovo za “Glas Srpske” Zlatan Vidović, jedan od najtalentovanijih glumaca svoje generacije u srpskom glumištu, komentarišući ulogu Glave, koju tumači u filmu “Volja sinovljeva” režisera Nemanje Ćeranića, koja je specifično iskustvo, ne samo za Vidovića, kao glumca, nego i za cijelu ekipu, koja je stvarala ovaj distopijski guslarski ep. Sam Vidović kaže da je iskustvo bilo sa jedne strane osvježenje unutar vlastitog opusa, a sa druge strane jedna vrsta škole sa specifičnim pristupom glumi u napornom fizičkom ključu, gdje se igra za kameru iz specifičnog posmatračkog ugla?
– U stvari uloga Glave je publika i taj njegov lik je zaista bio zahtjevan, jer traži jednu vrstu specifičnog razvoja lika, pošto on u stvari jedini u toj krčmi primjećuje magijsko djelovanje očine sablje i na njega to jako utiče. Tokom čitavog filma vidimo postepen razvoj lika kod Glave iz tog duboko ličnog ugla, to je bilo nekako najizazovnije da prenesem na ekran i nadam se da sam u tome uspio – kaže Vidović.
GLAS: Pojavljujete se i u sljedećem filmu Nemanje Ćeranića “Ruka pravde”, vrlo specifičnom projektu, s obzirom na zloglasne posljedice karijere glavnog negativca Ante Pavelića sa ove strane Drine? Svakako ostvarenje koje nosi dodatnu vrstu težine za cijelu ekipu, kako temom, tako i svojom trilerskom formom?
VIDOVIĆ: Prije svega mi je jako drago što igram u tom projektu. Ovo je četvrta saradnja Nemanje, Strahinje i mene i mislim da to jasno govori koliko imamo kvalitetnu saradnju i povjerenje jedan prema drugome u svakom smislu. Kod ovog filma je specifično što će biti zaista umotan u jedan žanr špijunskog trilera, nešto nalik na Spilbergov “Minhen” i to je negdje najbolja stvar kod ovog ostvarenja. Gledaoci će u stvari biti od prvog do zadnjeg minuta prikovani za ekran, imajući utisak da ne znaju kako će se sve to završiti, bez obzira na to što je stvarni rasplet dobro poznat.
Najveća prednost filma je dobro napisan scenario, koji se suštinski bavi samo potragom njih dvojice za Antom Pavelićem, bez ikakvih ideoloških previranja, bez nekih pamfletskih stvari. U tom filmu bavimo se konkretno dvojicom prijatelja koji su se odlučili na taj čin osvete, da pravda bude zadovoljena i kažnjen čovjek koji je bio jedan od najvećih zločinaca u Drugom svjetskom ratu. Tako da mislim da zaslužuje veliku pažnju iz tih filmskih i ljudskih razloga, a ne iz nekih pogrešnih dnevnopolitičkih. Treba uvijek da se sjećamo zločina, ali treba da budemo spremni i nekako da racionalno otvoreno i konkretno pričamo o svemu, a ne da stvari radimo ostrašćeno, jer tako samo produbljujemo jaz na ovim prostorima, a podjela imamo i previše. U svakom slučaju jako mi je drago što opet sarađujem sa Nemanjom i sa Strahinjom i mislim da će ovo biti jedan sjajan film.
GLAS: Jednu od vrlo zanimljivih rola imate u seriji “Biće novih leta”, jednoj nevjerovatnoj priči, inspirisanoj istinitim događajima, koja se realizuje u vrlo neobičnoj formi, jednoj vrsti kamerne crne komedije o društvu u kojem je spoljni utisak važniji od stvarnosti?
VIDOVIĆ: Jeste, “Biće novih leta” je zaista jedan specifičan tekst koji je nastao, kao što ste rekli, po istinitim događajima koji se dešavaju u Banjaluci. Naime jedna porodica se predstavljala da ima više novaca nego što je stvarno imala i da se ne bi sramotili, u smislu kako oni vide sramotu, oni su se zatvorili u stan i tu su bili narednih deset dana, pretvarajući se za sve ostale da su na moru. Zaista jedna, ja bih rekao, duhovita istraga geneze današnjeg društva i presjek vremena u kojem se svi trudimo nekako da budemo ono što nismo. Tome su mnogo doprinijele društvene mreže, gdje gledamo jednu vrstu savršenog života svih nas izvan realnosti. Nekako smo kao društvo postali taoci i robovi tog savršenog života i onda nekako ne uspijevamo da se iščupamo iz toga i lažima pokušavamo da drugim ljudima dokažemo da živimo dobro. “Biće novih leta” je zaista sjajan projekat, jedna crnohumorna komedija na tragu novog rumunskog talasa. Reditelj je Gvozden Đurić i ovo nam je druga saradnja, ima odličan autorski pristup, on je i pisac ovog teksta i tu je moja koleginica Tamara Krcunović, s kojom tumačim glavne uloge. Uvjeren sam da će ovaj film, tačnije, projekat imati zapažen uspjeh i na festivalima i u bioskopima i na TV ekranima.
GLAS: Zanimljivo je u vezi sa svim ovim projektima, uključujući još i psihološki triler” “Saučesnici” i drugu sezonu serije “Crne svadbe”, da se ne radi baš o tipičnim projektima za domaću kinematografiju, jako su naklonjeni žanrovskim formama, djeluje čak da Vam oni izgledaju izazovnije od klasičnih arthaus drama za festivale, bez potcjenjivanja, naravno, bilo koga?
VIDOVIĆ: Trudim se da ne odvajam žanrovski filmove, nego da ih odvajam po dobrom scenariju i to je ono čime se rukovodim kada biram uloge. Suštinski nema veze da li je film arthaus, da li je krimi-film ili je komedija, ja u stvari gledam scenario. Iz teksta pokušavam da vidim šta tome mogu da doprinesem i koliko taj scenario kod mene, da se tako žargonski izrazim, radi. Igrao sam nedavno recimo u filmu “Ovuda će proći put”, koji je bio najuspješniji srpski film 2023. godine, sa više od 30 nagrada na festivalima, koji uglavnom preferiraju arthaus filmove, tako da sebe ne vidim kao nekog žanrovskog glumca. Činjenicu da mi se nude različiti scenariji shvatam kao blagoslov i sreću, zato što imam priliku da radim u različitim produkcijama i žanrovima i sa različitim rediteljima i piscima.
GLAS: Ono što se nameće kao pitanje nakon nabrajanja svih pomenutih uloga jeste koliko Vam ostaje vremena da radite na sebi, kao glumcu koji ima daleko širi dijapazon od filmova i serija, da li, da skratimo pitanje, ostaje vremena da radite nešto za svoju dušu, jer mnogo glume mnogo daje, ali isto tako i mnogo uzima?
VIDOVIĆ: Gluma je jedan mukotrpan posao, posao konstantnog kopanja po sebi, ako mislite da ga radite dobro, morate mnogo sebe da date u to i onda negdje zaista dođe do nekog zasićenja u nekim trenucima. Trudim se nekako da između tih uloga najviše spas potražim u porodici, u bliskim prijateljima, u ljudima koji su mi dragi, da se nekako distanciram od čitavog tog svijeta glume, filma, pozorišta i da budem sa ljudima koji nisu usko u vezi sa mojim poslom. U druženju sa njima punim baterije, jer čovjek koji je stalno u svom poslu, bilo da je kuvar, automehaničar ili glumac, počinje svoj posao da shvata kao obavezu, a kada prvi put osjetim da je meni gluma obaveza, ja ću se duboko zapitati kako da nastavim dalje. Za sada, hvala Bogu, to još nije slučaj s glumom. Gluma je za mene izazov, blagoslov i jako sam srećan što radim ono što volim. Možda to zvuči kao floskula, ali zaista svaki put kad idem na snimanje ili na probu osjećam jednu vrstu i odgovornosti i uzbuđenja i radosti na kraju krajeva.
GLAS: Kada smo već kod posla za svoju dušu, tu je i Pozorište “Gradiška”, tu je festival “Ljubica.” Kako se ovi poslovni zadaci uklapaju sa ostalim profesionalnim obavezama i šta se dešava, kako u teatru iz Gradiške, tako i sa “Ljubicom”, koji su dočekani posljednjih godina sa brojnim pohvalama?
VIDOVIĆ: Na funkciji direktora Gradskog pozorišta “Gradiška” već sam više od dvije godine i najponosniji sam negdje zaista na festival “Ljubica”, koji je prvi festival profesionalnih pozorišta Republike Srpske. Treći je već u najavi, već smo počeli pripreme za njega. Ove godine će selektor biti prvakinja Narodnog pozorišta Republike Srpske gospođica Slađana Zrnić, moja koleginica i prijateljica. Mislim da nekako taj festival iz godine u godinu napreduje i u svom produkcijskom, a i u kulturološkom značaju i da je nekako primijećen ne samo kod nas, već i kod mnogo kolega iz Beograda, iz Srbije, Hrvatske, Slovenije i cijelog regiona. Kolege mi govore da su zaista ponosi na to što postoji jedan istinski pozorišni festival u moru današnjeg šunda, kiča i opšte nebrige o pozorištu i kulturi generalno. Mislim da je to zaista uspjeh samim tim što smo uspjeli nekako da se izborimo da taj festival ugleda svjetlost dana. Što se tiče samog rada Pozorišta “Gradiška”, ove godine smo imali premijeru “U džepu nam samo sića”, to je bio autorski projekat kolege Rok Radiše. Nedavno smo imali novogodišnju predstavu “Čarobna torta” u režiji Aleksandra Pejakovića, a iduće godine je planirana koprodukcija sa novoosnovanim Narodnim pozorištem iz Istočnog Sarajeva i o tome ćete, mislim javnost, biti obaviješteni uskoro, preciznije negdje početkom iduće godine i ta predstava, taj tekst će biti izvođen na otvaranju festivala “Ljubica”, dakle u zadnjoj sedmici maja. Takođe smo se dogovorili o saradnji sa Gradskim gledališčem “Kopar” iz Slovenije, gdje ćemo gostovati u junu, najvjerovatniji sa našom predstavom “Miropomazani”, oni će doći kod nas na jesen iduće godine i u planu je takođe koprodukciona saradnja sa njima.
GLAS: Za jednu manju sredinu reklo bi se jako dobri rezultati?
VIDOVIĆ: Bez pretjerivanja, Pozorište “Gradiška” zaista živi jedan bogat život. Tu je naravno naš dramski studio glume, koji broji više od 50 učesnika i nadam se samo da ćemo nastaviti u ovom pravcu i u ovom ritmu te da će gradska vlast i dalje imati sluha za nas kao što do sada ima. I ovim putem iskreno zahvaljujem na podršci, zaista je potrebno mnogo sluha za umjetnost i za kulturu, pogotovo za pozorište, koje, na kraju krajeva, nije profitabilna grana umjetnosti.
GLAS: Nekim površnim zbirom samo u posljednje dvije godine ste na filmu i televiziji sakupili oko deset uloga. Da bude zanimljivije, niste jedini, moglo bi se reći da je za glumce “zlatno doba” stiglo sa erom hiperprodukcije serija, sa druge strane koliko trpi teatar, umjetnost koja traži duži, sporiji i kompleksniji pristup?
VIDOVIĆ: Smatram da hiperprodukcija nije donijela ništa loše.
Ono što je kvalitetno, to će ostati, ono što ne valja, to će otpasti, kao i u svakom poslu. Tako da mislim da je prilika da mnogi glumci dobiju svoju šansu, sa tom hiperprodukcijom zaista sjajno iskorišćena. I mnogi glumci ne bi radili da nije postojala ta masovna produkcija serija.
Što se tiče pozorišta, naravno, to je drugačija priča, drugačiji teren, drugačija su pravila, sve je drugačije, od trenera do igrača, da se izrazim sporskim rječnikom. Pozorište je moja prva kuća, moja prva ljubav, u pozorištu i dan-danas najviše uživam i mislim da se pravi glumac, naravno to ne znači da je to istina, ali to je moje mišljenje, najbolje osjeća u pozorištu i da tu daje najbolje od sebe. Pozorište je živi kontakt sa publikom, ono je katarza uživo, nešto što nikada ne može da se ponovi dva puta i da bude isto, a na filmu što se snimi to zauvijek ostaje za nama, tako da je i tu velika odgovornost.
I obje te grane naše umjetnosti su zaista specifične, teške i nekako izazovne, ali uvjeren sam da televizijska hiperprodukcija ne znači ništa loše i da će pozorište uvijek imati svoj put. Ono je opstalo od antičkih dana do danas i opstaće i poslije nas, tako da se nekako ne brinem previše za njega. Naprotiv, mislim da je kod nas društveno angažovano pozorište u posljednjih deset godina izuzetno jako, poraslo je, postalo je značajno i svjedočimo nastanku i igranju mnogobrojnih dobrih predstava u regionu.
GLAS: Poslom ste bazirani u Beogradu, tamo gdje je regionalni centar filmske industrije, igrali ste i u Republici Srpskoj, ali još se čeka ozbiljna dugometražna filmska produkcija. Audio-vizuelni centar RS posljednjih godina ozbiljno radi na stvaranju infrastrukture i bazične pripreme kinematografije. Iz Vašeg iskustva u kojem bi smjeru trebalo da ide domaća filmska produkcija, da bi resursi bili usmjereni u pravom smjeru?
VIDOVIĆ: Pa jeste, imamo Audio-vizuelni centar, tu sam bio od početka njegovog osnivanja kao jedan od ljudi koji su to pokrenuli i meni je zaista drago što to danas stoji na nekim stabilnim nogama, što postoje konkursi, što postoje fondovi i što se ljudi prijavljuju i što se negdje to razvija u dobrom pravcu. Film je zaista skupa stvar, mnogo je potrebno i novaca i sluha, ali najviše je potrebno vremena da bi bio napravljen dobar film i svaki koji bude snimljen je sam po sebi uspješan. Uvjeren sam da tek dolaze bolji dani za kinematografiju Republike Srpske, ali da samim tim što smo napravili instituciju učinili smo veliki korak i sada imamo osnovu za građenje dobre kuće, a to je negdje najbitnije.
Takođe imam i svoju producentsku kuću sa par prijatelja, mi smo negdje uključeni u sve te stvari i veoma dobro znam kako to funkcioniše. Mogu samo da pohvalim taj rad, naravno ima tu još nekih dječjih bolesti i to treba da se dotegne, ali mislim da smo na dobrom putu da već od iduće godine imamo jedan autentični film iz Republike Srpske sa domaćim snagama, što bi se reklo, sa većinskom domaćom produkcijom. Nadam se da će tako i biti, to je jedna od mojih želja u novoj godini.
GLAS: Kada smo već kod želja, šta biste poželjeli sebi, a šta čitaocima “Glasa Srpske” za predstojeće novogodišnje praznike?
VIDOVIĆ: Poželio bih najprije zdravlja, takođe i ljudima koje volim, a lično sebi bih poželio dosta više smirenosti, mudrosti, razumijevanja, blagosti, poželio bih da više razumijem ljude oko sebe, da ne izlijećem, da nisam temperamentan, kao što jesam inače. Čitaocima “Glasa Srpske” želim da razumiju jedni druge, da se vole, da budu zdravi, da budu pametni i da nekako ostave predrasude po strani, da žive život koji je zaista divan, ako ga ne posmatramo sa neke sive ili crne tačke, nego, što se kaže, sa ljubičastim naočarama.
TRIO
GLAS: Sa Nemanjom Ćeranićem i Strahinjom Madžarevićem ste radili “Lihvara”, “Nedjelju”, sad i “Volju”, reklo bi se, prije svega po rezultatima, da postoji odlična međusobna konekcija na profesionalnom i ličnom nivou sa njima?
VIDOVIĆ: Meni je sa Nemanjom već treći put da radim i veoma se brzo dogovaramo i snalazimo na setu. On je režiser koji jako dobro zna šta hoće, ali nema problem s tim što mu ponekad ponudim neka svoja rješenja. Strahinja je uvijek tu sa nama na setu i on takođe i meni dopušta da nekako svoje replike uobličim, kada osjećam da ih treba drugačije iznijeti, da ih malo nekako prilagodim liku i svom viđenju karaktera koji tumačim? Mislim da je taj naš odnos međusobnog povjerenja i poštovanja zaslužan za uspjehe svih naših dosadašnjih filmova i serija.
